Napokon smo dobili redateljevu pravu verziju – upravo onakvu kakvu je Quentin Tarantino i zamislio: kao jednu jedinstvenu cjelinu i jedan film. Istovremeno sam ljubomoran i znatiželjan kako su ovo djelo doživjeli ljudi koji nikada prije nisu gledali prvi i drugi dio. Moja jedina zamjerka zapravo je činjenica da sam oba nastavka već ranije pogledao, pa je izostao onaj pravi element velikog iznenađenja. Upravo zato prije same projekcije namjerno nisam istraživao razlike u verzijama, kako bih barem mali dio tog uzbuđenja sačuvao za mrak kino dvorane. Jednostavno sam ovo morao doživjeti na velikom platnu.

 

Tijekom gledanja imao sam snažan osjećaj da je ova verzija znatno nasilnija i krvavija – ako je to kod Tarantina uopće moguće – i nisam bio u krivu. Uz dodane scene, više eksplicitnih borbi i hektolitre krvi, film sada funkcionira kao jedno epsko putovanje. To je priča o osveti koja se širi u širinu i dubinu, dajući nam na jednom mjestu sve: vrhunski razrađenu radnju, upečatljive likove i, naravno, maestralno režirano nasilje. Iako je riječ o iznimno dugom ostvarenju, film niti u jednom jedinom trenutku nije dosadan.

 

Cijeli je projekt prožet prepoznatljivim Tarantinovim potpisom: tu su nelinearna radnja podijeljena po poglavljima, vrhunska drama, sjajni dijalozi te oni njegovi čuveni, naizgled "bezvezni" razgovori koji savršeno grade atmosferu. Autor ponovno odaje počast kinematografiji, vješto spajajući posvete klasičnim kung-fu filmovima i špageti-westernima. Činjenica da dobar dio filma uopće nije na engleskom jeziku samo dodatno potvrđuje o kolikom se gigantskom projektu radi i koliko je truda uloženo u njegovu realizaciju. Ipak, moram priznati da ovo nije film za svakoga. Trajanje od preko četiri sata i gargantuovska količina nasilja odbit će širu publiku, ali za prave filmofile i obožavatelje Tarantinova stila, ovo je neponovljivo kino iskustvo koje se nipošto ne smije propustiti.