Zalomilo mi se sa 1999-om godinom sa filmovima, pa da nastavim...Samo prije toga, kad ovako u glavi vam netko kaže za tu godinu na prvu vam ništa zvučno ne pada, al onda vidite Klub boraca, Zelena milja, Matrix, Američka ljepotica( kod nas u prijevodu Vrtlog života...)

I sad dolazimo do onoga što smo znali reći kako bi nekad filmovi sa ruba danas bili filmovi godine. Jedan takav, a valjda samo ograničena era pred širi internet zna zašto je ovaj film ostao zapostavljen je Arlington Road, u prijevodu Građani opasnih namjera i nemojte pobrkati sa filmom iz 2009 sa Butlerom koji je Građanin opasnih namjera. 

Priča naime o sveučilišnom profesoru koji na samom početku filma naiđe na dječaka nasred ulice koji krvari kojeg hitno odveze u bolnicu...Naime, dječak ispadne sin susjeda koji su se nedavno doselili u susjedstvo te tu kreće njihovo zbližavanje i mračna istina. 

Neću pričati detalje iako vjerujem da vas je ovdje 99% filmoljubaca gledalo ovaj film, no za razliku od narativa koji vlada sa sretnim pričama, ovaj to nije. Ako čak gledamo Svijet iz ove perspektive te se vratimo u natrag, zanimljiva je filozifija koju film predstavlja da društvo nakon ekstremnih terorističkih napada ne traži uzroke i istinu, već strah za vlastit život pokreće obrambeni mehanizam te ćeš prihvatiti prvu istinu koju ti vlada ili mediji prezentiraju jer te to vodi u smirenje jer je problem riješen, a ti nastavljaš sa životom dalje. Ako kopaš malo dublje i tražiš istinu, onda ćeš kao osoba koja je željela naprviti dobro završiti prije na crnoj list nego oni koji zaista rade zlo. Čak bi povezao sa filmom godinu ranije i The Truman Show gdje se nastojalo prikazati fiktivna verzija stvarnosti gdje se propagira da vjerujemo u mainstream priče...

Ne treba ni reći da je nedugo nakon filma uslijedio napad na Blizance, a kasnije smo imali čitav niz događaja u Europi i po Svijetu...

No, ako se vratimo na sam film moram reći fantastične izvedbe Tim Robbinsa, jedan od meni dražih podcjenjenijih glumaca. Glumiti emotivnog, psihički poremećenog, mračnog i inteligentnog u isto vrijeme. Jeff Bridgesu uloga kao da je namjenjena, emocionalno paranoićan samohrani otac nakon gubitka supruge koji je sveučilišni profesor i nastoji doći do istine...Joan Cuscak u ulozi misteriozno psihotične žene koja nadizire čitavu situaciju. 

Sjajan film, puno preokreta i dramatična završnica. Rekao bih da razlika između filmova danas i nekad je ta što si u oba slučaja znao kuda radnja ide, ali te je kraj šokirao i radnja je bez obzira na putanju kojom je išla bila zanimljiva da te drži u strepnji do samog kraja. Ovaj film bi danas imao nekoliko glumaca u nominacij za nagrade, a zbog svog značenja bi mogao dobiti i kultni status. Vrhunski triler...Zlatne filmske 90-te.