Jučer gledam Dvije kule u kinu i pošto se o generalnoj veličanstvenosti te trilogije dosta pisalo ovdje, ovaj put bih htio istaknuti samo jedno.

Osim toga da sam naravno bio sretan ko prasac u blatu što napokon gledam filmove onako kako je bilo zamišljeno (gledao sam prošlo ljeto u otvorenom kinu, ali opet ni to nije to, manje platno, tiši zvuk itd.), posebno me takao segment filma od dolaska u Edoras do završetka bitke za Helm's Deep.

Aragorn, Legolas, Gimli i Gandalf dolaze u Edoras, svira ona Rohan glazba, zelena zastava sa slikom konja se otima i pada ispred zidina taman pred Aragorna koji ulazi u grad, pokapaju Theodreda, s obzirom da prikazuju extended verzije, Eowyn pjeva onu pogrebnu pjesmu, pa se općenito glazbena tema Rohana ponavlja nekoliko puta, pa govor Theodena kada stavljaju oklop na njega,

"Where is the horse and the rider? Where is the horn that was blowing? They have passed like rain in the mountains, like wind in the meadow. The days have gone down in the west, behind the hills, into shadow. How did it come to this."

dok u pozadini prikazuju starce i djecu koje opremaju za bitku. Pa istovremeno prikazi Theodenova preispitivanja svog nasljeđa, zaslužuje li biti kraljem i što će ostati iza njega. Nešto što smo se svi valjda u životu barem jednom zapitali, jesmo li opravdali i hoćemo li opravdati i zaslužiti naš život.

Pa onda opet Theodenov govor kada izjašu iz Hornburga

"Fell deeds awake, Now for wrath, Now for ruin, And the red dawn!"

I naravno opet glazba za to vrijeme i zvuk. Znači samo glazba, glazba, glazba.

U tom segmentu sam se ježio, sam se u umirio, sam se spojio s platnom, glazbom, likovima, suzio mi se vidokrug, nisam vidio ništa drugo, teško mi je opisati kako sam doživio taj segment filma. Osjetio sam ga u dubini sebe.

Ne znam jeste li razmišljali o tome, ali jedna od stvari koje toliko razlikuju Gospodare prstenova od ostalih filmova je to koliko glazba i režija stvaraju atmosferu. Isto sam sad u ovom gledanju u kinu primjetio atmosferu kada hobiti u prvom dijelu bježe od nazgula i skoče na onaj splav preko rijeke. U prosječnom filmu bi to bila neka bezveze akcijska glazba sa 50 cutova i na kraju bi samo skočili i blah. U Gospodaru prstenova nema nebitne scene, sve je podignuto na epsku razinu.

I samo u tom segmentu sam nabrojio dva epska govora Theodena, a u trećem dijelu ga još toliko čeka. Lagano jedan od najboljih likova u trilogiji

Sve si rekao. Rohan OST mi je najdraži dio soundtracka, a Theodenovi govori su bas epski. Govor prije bitke na Pelennor polju...

Taman izasa iz kina nakon treceg filma. Obozava san ih i prije sad jos vise

I go to my fathers, and even in their mighty company i shall not now be ashamed

Ćelav ko GI jane.

Meni je ta Duna tako glupa, drugi nisam pogledo do kraja

Gledao sam onaj Dune iz 1984. , kakvi su ti novi u usporedbi s originalnim?

Kad gledan i slusan onaj njegov govor na pelennor fields svaki put me uvuce unutra i probudi neku emociju znajuci da san ja jedan od njihove vrste a oni idu u taj rat i sigurnu smrt. Nevjerovatno nesto.