Drugi je puno više obojeniji od Black Sabbatha. Paranoid je energičan, brz, psihodeličan... Na njemu ima svega, a opet djeluje kao vrhunski balansirana cijelina. Dao je možda i najveće BS hitove (Paranoid, War Pigs, Iron Man), no meni je najviše pamtljiv po briljantnim Iommyjevim dionicama i koji ga je zapravo etablirao u legendu. Apsolutno remek djelo.

A kad bih ipak morao birati, i to samo pod prijetnjom vatrenog oružja, kao najbolji/najdraži bih vjerojatno izabrao Master od Reality. Original kazeta kupljena jednog vrućeg ljetnog dana u Pragu po diskontnoj cijeni. Ispostavilo se kao jedno od najboljih ulaganja za moje uši. Da moram raditi best of Sabbatha u ograničenom trajanju od 60 minuta, sa Master of Realityja bi došlo najviše radova. Još jedno remek djelo iz radionice legendarne četvorke iz Birminghama. Najtoplije preporučujem.

Ono što mene fascinira je to da su prva tri albuma izbacili u razmaku od nekih godinu dana, praktički izmislili novi žanr i podžanrove te utjecali kasnije na brojne bendove. Mislim da su i kasnije održavali taj tempo izbacivanja albuma svaku godinu dvije dana od kojih je praktički svaki klasik. 

RIP Ozzy

dobar je Sabbath, ali ja sam uvijek bio Team Zeppelin 😁

Robert Plant je imao strašan glas (meni najbolji rock glas) + uvijek je izgledao kao ultimativna jebaccio rock zvijezda s onom dugom plavom kosom. Ozzy OK, ali daleko iza. Morao se tijekom mladosti trudit puno više da izgleda opasno ☺️

Led Zeppelin - Dazed and Confused (London 1969 Live Good Quality)

Nedavno sam otkrio jedan bend, zovu se Flying Colors. Sastavljeni od 5 sjajnih glazbenika, izdali su samo 3 studijska albuma u nekoliko godina, svi su jako dobri, a i pitanje je hoće li više. Sviraju progresivni rock, nisu uopće toliko razvikani koliko su dobri. Ne bi ih sad nazvao najboljim bendom ikada, samo ih slušam u zadnje vrijeme. 

Što sam stariji to mi nekako sve više odgovara progresiva, a moderna glazba me ne zanima. Pošto je meni svaka glazba nova koju nisam slušao, odlučio sam dati priliku začetnicima progresivnog rocka (ako se ne varam) King Crimson. 

Volim tako sve više slušati cijele albume, a ne samo pojedine pjesme. Priliku sam dao albumima In the Court of the Crimson King (njihov debi iz 1969.) i Red (iz 1974.), načelno njihova dva najbolja albuma. Poliritmije, duže pjesme, promjene ritma, razni instrumenti, jazz, gotovo da je improvizacija, nešto i psihodelije, inovativnosti,... ufff nema čega nema ovdje iako smatram da definitivno nije za svakoga. 

Također sam primjetio nešto šta je Lionel pisao, a to je količina uspješnih i kvalitetnih albuma karakterističnih za to razdoblje. Od 1969. do 1974. su izbacili 7 albuma, a vidim da je svaki hvaljen. 

Svojedobno je Jimi Hendrix rekao da je King Crimson najbolji bend na svijetu. Meni su Crimsoni odličan bend, ali nikad nisam bio hardkor Krimsonovac. Više su me pogađali i opsjedali Floydi. Kako god, In the Court od the Crimson King je prekrasan glazbeni čušpajz sa kojeg bilo koja jedinka na ovom svijetu može uzeti nešto za sebe. Meni savršeno funkcionira kao cjelina i prilično lagano ulazi u moj top 100 najboljih albuma. Inače, Robert Fripp je baš velik, njegov solo na Enovoj St. Elmo's Fire je za mene osobno jedan od najljepših glazbenih doživljaja koji egzistiraju.