Kod dosta ljudi prevladava logika 'ako je netko jednom nešto organizirao, automatski preuzima obvezu za buduće akcije'. I naravno, 'uvijek ima važnijih tema'. Recimo, je li nogomet najvažnija stvar u životu? Nije. No, ako navijači pokrenu prosvjed zbog, bubam, sudačke organizacije, hoćemo li ih prozivati da se bave nevažnim temama i zahtijevati od njih daljnje akcije? Ljudi su se odlučili baviti time i to je njihovo pravo, ako netko smatra da ima potrebe za nečim drugim, zašto sam to ne pokrene? Mi smo kao narod prilično inertni i stalno od drugih očekujemo inicijativu kojoj bi se onda, eventualno, priključili. Ali, da je lijepo vrijeme, da nije vikend i da nije naporno. I po mogućnosti, ako se to može odraditi od kuće, preko neke aplikacije.
Činjenica je da mediji nemaju jednak pristup prema svima. Neke ljude i neke inicijative dočekuju na nož, ispreskaču ih s pitanjima, a prema nekima su blagonakloni.
Mene, primjerice, iritira pojam 'lažni domoljub'. Domoljub ili jesi ili nisi. Ako netko svjesno radi na štetu domovine, iz vlastite koristi, onda on nije domoljub i ne treba ga uopće vezivati uz taj pojam. Etiketirajući nekoga 'lažnim domoljubom' suptilno se omalovažava domoljublje koje je samo po sebi pozitivno. A često se zna naići na tezu kako su oni koji se ne izjašnjavaju domoljubima automatski dobri, iako to, naravno, nije tako.