odlican opis, odlicna analiza, teorije zavjere samo se zavaravajte
Dok tajne službe spavaju salonskim snom, državu od terorizma brane obični građani!
Uhićenje četvorice diverzanata kod Zadra, uhvaćenih s prstima u vatri i skrivenim arsenalom oružja u kućama, ogolilo je do kosti sve slabosti hrvatskog sigurnosnog aparata i ponovno nam pred lice stavilo gorku istinu koju političke elite godinama pokušavaju pomesti pod tepih.
Da se ne lažemo, ovo što se dogodilo na benkovačkom području nije nikakva obijesna piromanija niti slučajni ljetni hir psihički labilnih pojedinca. Kada trojica lokalnih Srba i jedna poljska državljanka organizirano, u punom pokretu, u svega dva dana podmetnu požare na deset lokacija, dok im bura puše u leđa, a u podrumima čekaju poluautomatske puške i stotine komada streljiva – to je klasični, školski primjer diverzantsko-terorističkog djelovanja s ciljem nanošenja maksimalne gospodarske i sigurnosne štete Republici Hrvatskoj.
Najstrašnija spoznaja u cijeloj ovoj priči, ona koja mora upaliti sve crvene alarme u Banskim dvorima i na Pantovčaku, jest činjenica da ovu terorističku ćeliju nisu otkrile naše preskupe, tehnološki opremljene tajne službe. Nisu ih locirali dronovi, nisu ih presreli obavještajni radari, niti su SOA i MUP imali pojma što se sprema.
Otkrio ih je običan hrvatski čovjek. Savjesni bračni par iz Raštevića, ljudi koji su vjerovali svojim očima i pokazali građansku hrabrost kakva očito nedostaje birokratiziranim strukturama u Zagrebu. Da nije bilo te brze, instinktivne reakcije naroda na terenu koji je zapisao registraciju i natjerao policiju na akciju, Dalmacija bi i danas gorjela, a političari bi nas s ekrana uvjeravali kako su uzrok svega "ekstremne klimatske promjene" i "suha trava".
Legitimno je, stoga, postaviti pitanje: čime se točno bave naše sigurnosne službe dok nam država doslovno gori pod nogama? Kako je moguće da u 2020-ima, u zemlji koja je članica NATO-a i EU, na strateški ranjivom području zaleđa Zadra i Knina – prostoru koji povijesno itekako pamti oblike subverzivnog djelovanja – operira naoružana skupina, a da sustav o tome nema nikakve preventivne informacije?
Opravdanja o "zakonskim ograničenjima", "nemogućnosti pretresa bez naloga" i "manjku ranijih dosjea" koja slušamo iz sigurnosnih krugova drže vodu u teoriji, ali padaju na ispitu u praksi.
Posao ozbiljne protuobavještajne agencije nije da čeka građansku dojavu kako bi reagirala, nego da stvara operativnu mrežu, prati tokove ilegalnog oružja kojeg je očito i dalje puna država, te prepoznaje indikatore radikalizacije prije nego što prva šibica bude kresnuta. Ako službe nisu sposobne detektirati skupinu koja s puškama u kućama i upaljačima u rukama harači po Ravnim kotarima, opravdano se moramo zapitati jesmo li uopće sigurni i što ako ovakvih pritajenih ćelija ima još?
## Pouka za budućnost
Ovaj slučaj, koji je na svu sreću završio uhićenjem i u koji se opravdano uključio USKOK tretirajući ga kao terorizam, mora biti prekretnica. Država mora prestati bježati od stvarnosti pod krinkom političke korektnosti. Sigurnost zemlje ne smije ovisiti isključivo o sretnoj okolnosti da će se u pravom trenutku na pravom mjestu naći savjesni građanin.
Hrvatska mora hitno provjetriti svoj obavještajni sustav, spustiti se iz salonskih zagrebačkih ureda natrag na teren i shvatiti da ugroze nisu nestale. Dok god institucije kaskaju za događajima, narod će s pravom osjećati ogorčenje, pitajući se plaćamo li sustav da nas štiti ili tek da provodi očevid nakon što šteta već bude učinjena.