Mi kao da imamo neki kompleks Srbije pa se stalno bojimo da ne
napravimo korak previše. Što nas briga za to? Nama Srbija mora biti kao
svaka druga susjedna zemlja, rekao je to ovih dana predsjednik Ivo
Josipović u razgovoru za novi hrvatski politički tjednik Forum.
Sa
Srbijom kao sa svakim drugim susjedom? Je li to danas i u nekoj bližoj
budućnosti moguće sa zemljom s kojom nas mnogo toga povezuje, ali još
više toga razdvaja iako je od završetka rata prošlo 16 godina, a
desetljeće od pada režima Slobodana Miloševića. Boris Tadić, predstavnik
uljuđenijeg dijela srpske politike, predsjednik koji je pobijedio
radikala Tomu Nikolića, svojim izjavama i ne odudara od onoga što iz
Srbije slušamo dvadeset godina, govori pažljivo kao da se boji da se
Srbi ne probude iz sna u kojem nikako da doznaju što se odigralo pri
raspadu bivše države. Unatoč tehnologiji koja vijesti nosi svuda, Srbi
još nisu doznali tko je to napadao i razorio Vukovar, pa mnogi misle da
je na Ovčari bio masakr Srba, a da je Srbija vodila samo oslobodilačke
ratove. Nažalost, tamo je i danas malo ljudi spremnih vidjeti, poput
književnika Vladimira Arsenijevića koji je ovih dana objavio priču o
svom susretu s Momom Kaporom 1995. godine. Kapor, nekadašnji ljubimac
zagrebačke publike, ovako je rezimirao slučaj Vukovar svom kolegi
Arsenijeviću koji je o tome upravo objavio roman. Kaže tako Kapor:
“Pazi, pazi, naivno je da misliš da je ono tamo bio neki ne znam kakav
barok, razumeš! Jer, to je bio najobičniji provincijski barok, praktično
– ništa!” Arsenijević je ostao zapanjen. “Pomislio sam na sve one
poginule i ranjene, na sve čiji su domovi uništeni, čije su porodice
prepolovljene, voljeni osakaćeni ili mrtvi, na svu tu strašnu gomilu
ljudske patnje koju je za mene tada predstavljao – Vukovar.”
Na
takav dijalog kao da i danas često nalikuju hrvatsko-srpski razgovori, a
ovih dana kao da Srbiji služimo kao utješna nagrada nakon što je jasno
da bi im netko morao reći da Kosova više nema u toj državi i da su i
sami do toga doveli. Pa se zabavljamo optužnicama koje su napisali vojni
tužitelji vojske koje više nema, na temelju nezakonitih dokaza, a i s
ove strane to je dobrodošla predizborna priča za dizanje naboja. Tadić
svako malo iznevjeri dobronamjernost svog hrvatskog kolege, svaki čas je
duboko iznenađen i uvrijeđen, pa ne dođe u Hrvatsku kad ga zovu, još od
inauguracije Ive Josipovića. Ali ga zato eto u Jadovnom, odajući počast
srpskim žrtvama ustaških zločinaca. Ante Gotovina mora biti osuđen,
Oluja je zločin koji se ne smije zaboraviti, a na sjeveru Kosova
napadnut je goloruki narod. Tadićevi biseri možda jesu smišljeni u svrhu
bildanja popularnosti u Srbiji, ali nakon takvog niza postaje upitno
ima li tu ipak nekog plana kako bi se uloga Srbije prikazala u boljem
svjetlu, kako bi se prošlost prikazala drugačijom i osigurao bolji
međunarodni položaj zemlje koja je upravo dobila status kandidata za EU.
Tu je i Tadićevo prijateljstvo s Miloradom Dodikom, liderom Republike
Srpske koji svako malo najavljuje referendum za odcjepljenje, čime bi
teško mahao bez podrške Beograda. Jedina zemlja u kojoj je srpska
agresija uspjela, zauzela i zadržala 49 posto teritorija, ni danas,
rastrgana na komade, ne može funkcionirati, a na tu živu ranu dolaze još
Dodikovi ispadi. Zbog mnogih razloga, zapravo, ni uljuđeno lice Srbije
ne treba dobiti nezasluženo povjerenje, pomirenje i oprost. Puno toga
trebalo bi još urediti i razriješiti prije poljubaca pomirenja, od
pitanja manipulacije prečanskim Srbima, na što je, kako piše Slaven
Letica, upozoravala i srbijanska liderica Helsinškog odbora Sonja
Biserko, do pitanja suđenja srbijanskim ratnim zločincima u Beogradu,
zapovjednicima logora u Srbiji, primjerice.
Josipović takva
pitanja ostavlja iza zatvorenih vrata, a za javnost smo, eto, susjedi
kao svaki drugi. No, možda je u svakom odnosu najbolje – nešto
otvorenije, bez pretjerane velikodušnosti.