Hrvatskoj se još jednom nisu dogodili masovni prosvjedi. Tko god gajio nekakve iluzije, trudio se, nadao se da će ovaj put biti drukčije, svakome bolje upućenome moglo je biti jasno da će subotnji prosvjedi i ovaj put doživjeti pravi fijasko, totalni promašaj, kako u pogledu organizacije, tako i po broju okupljenih, mjestu okupljanja, temama... I sve to unatoč podršci medija, uzastopnim najavama, pozivima na odaziv, nabrajanju problema u kojima se nalazimo...

Hrvatima očito još nije došla voda do grla, još se uvijek živi, ili preživljava? Ili je to odraz apatije, da se ništa u ovoj državi ne može promijeniti? Ili rezultat razočaranja u sve, pa tako i u neke od najglasnijih aktera dosadašnjih prosvjeda kojima se također ne vjeruje? Jer vidljivo je da prosvjede neki glasni pobornici koriste isključivo zbog samopromocije.

Ima tu i ekshibicionizma, anarhizma i svega drugoga pomalo. Zapravo, teško je uopće otići na prosvjed kad ne znate tko ga organizira i koje su mu glavne teme, koje će mu biti poruke, što se želi... A posebice kad iza sebe imamo proljetne prosvjede, za koje svi znamo kako su završili. U ništa!

Kakav je to prosvjed u Zagrebu protiv bankarske, financijske elite pod repom konja bana Jelačića? Zašto se prosvjed nije održao pred HNB-om ili pred sjedištem neke velike banke? Istina jest da je u narodu nezadovoljstvo veliko političkom i financijskom situacijom i elitom koja upravlja tim sustavima.

Ulični prosvjedi sastavni su dio demokracije i izražavanja nezadovoljstva građana stanjem u društvu i državi. Tema prosvjeda u prvom redu trebao bi biti neoliberalni kapitalizam koji je sam sebe doveo u situaciju da se urušava kao sustav, zbog kojega smo danas svi suočeni s velikom svjetskom krizom kojoj se još ne nazire kraj. Ali iza svih tih prosvjeda krije se nešto sasvim drugo. Pokušaj organiziranja nove marksističke, komunističke ili anarhističke revolucije!

Dovoljno je krenuti od Wall Streeta i onih koji ondje organiziraju prosvjede, kao i iz Španjolske, Italije... A ništa nije drukčije ni kod nas, gdje prosvjedima vladaju neki anonimni plenumi, od filozofskih fakulteta do trgova. Imaju ti prosvjednici i svoje gurue koji propovijedaju novi marksizam, neku novu/staru ideologiju, a mladi kao mladi, nadobudni, puni ideala, traže negdje izlaz iz sadašnje situacije. Pa bio to i marksizam/socijalizam novog doba.

Umjesto da traže nova rješenja, postaju zarobljenici starih ideologija kojima u današnjem svijetu više nije mjesto. One su potrošene, pokazale su svoje lice u povijesti. Drukčije bi bilo da su ti mladi na svojoj koži osjetili marksizam u praksi. Ali mnogi drugi bome jesu.

Zapravo je u pozadini masovnih prosvjeda anarhistički pokret koji nezadovoljstvo ljudi iskorištava za svoje ideološke ciljeve. A u Splitu i Sarajevu, primjerice, prosvjed je imao i obilježja komunističkog derneka. U Zagrebu pak opetovano situaciju koriste protivnici ulaska Hrvatske u EU. Na krilima nezadovoljstva ljudi svatko želi ušićariti na nekoj svojoj platformi. I opet se ništa neće riješiti. I dalje će sve biti po starome. Dobro da još nismo čuli parole o klasnom neprijatelju i klasnoj borbi, što i nije tako daleko.

Danas nam očito treba nova revolucija, ali ne ona u krvi, ne novi svjetski rat, ne nove ljudske žrtve, ne trebaju nam nove podjele. Ne trebaju nam nove klasne razlike, klasne borbe.

Jedan se sustav urušava i treba mu naći nadomjestak. Ali prije toga treba nam revolucija morala. Jer je upravo amoralna pohlepa na svim razinama proizvela današnju krizu. Potreban nam je moral svugdje, u svim sferama života i društva. Bez njega nema ni izlaza iz ove krize.

Ali potrebno je i poduzetništvo, inicijativa, kapital... Trebamo više raditi, a manje se izležavati po ulicama. Sami tražiti rješenja, a ne očekivati da će doći sama po sebi. Trebamo se početi mijenjati od sebe.