U Americi vijorenje nacionalnom zastavom i vojnu paradu nitko ne smatra patetičnim kičem

U američkom glavnom gradu Washingtonu danas će se održati veliki koncert na kojem će nastupiti brojne svjetski poznate glazbene zvijezde kao što su Bruce Springsteen, Metallica, Eminem, Rihanna i Carrie Underwood, a svoj obol dati će i glumica i pjevačica Jennifer Hudson, najtrofejnija dobitnica Oscara svih vremena, glumica Meryl Streep, glumac Jack Black te Heisenberg osobno, glumac Bryan Cranston, kao i mnogi drugi. Na ovom grandioznom spektaklu koji će početi u 19:00 po američkom istočnoobalnom vremenu očekuje se čak 800 tisuća (da, osamsto tisuća!) posjetitelja, a kako bi se publici olakšao pristup napravit će se reorganizacija linija podzemne željeznice u Washingtonu. Povod? Američki nacionalni praznik poznat kao Dan veterana.

Amerikanci svoj Dan veterana obilježavaju svake godine na današnji datum, 11. studenoga kako bi se prisjetili svih svojih ratnih veterana u povijesti te im odali počast. U sklopu proslave uvijek se organizira svečana ceremonija s najvišim počastima na nacionalnom groblju Arlington koju prati unaprijed točno određena procedura. Osim Dana veterana – kojim se odaje počast svim veteranima – u Americi se također, svakog posljednjeg ponedjeljka u svibnju, obilježava, također kao nacionalni praznik, Dan sjećanja kada se počast odaje isključivo onim američkim ratnim veteranima koji su poginuli u nekome od ratova u kojima su Sjedinjene Američke Države sudjelovale. Današnji datum odabran je kao onaj kada će se odavati opća počast američkim ratnim veteranima zbog toga jer je upravo tada, davne 1918. godine u šumi Compiegne u Francuskoj potpisano primirje kojim je okončan Prvi svjetski rat.

Današnji datum također je značajan i za sve zemlje Commonwealtha – na primjer, Veliku Britaniju, Australiju i Kanadu - gdje se slavi Dan sjećanja kojim se odaje počast veteranima Prvog svjetskog rata, a valja spomenuti i Dan primirja iz kojeg se razvio, a koji na isti datum obilježava gore već spomenuto primirje u šumi Compiegne. Sve ove dane prate vrlo svečane proslave na kojima osim državnog vrha rado sudjeluju i brojni pripadnici naroda.

Na tim proslavama, posebno u Americi, nitko ne postavlja pitanje tko se u ratu borio na pobjedničkoj, a tko na gubitničkoj strani. Tako Amerikanci s jednakim žarom odaju počast veteranima iz Drugog svjetskog rata, gdje su se borili na strani pobjedničkih saveznika, kao i onima iz Vijetnama, gdje su izgubili rat.

Isto tako, zanimljivo je primijetiti da Amerikanci niti jednog trenutka ne dvoje o odavanju počasti svojim ratnim veteranima mada su u čitavoj svojoj povijesti vodili samo jedan rat na svom teritoriju, i to je bio onaj građanski između američkog sjevera i juga između 1861. i 1865. godine. Sve ostale ratove Amerika je vodila na tuđim teritorijima pa bi ih, ako ćemo se držati strogo tehničke terminologije, mogli slobodno nazvati osvajačkima, čak i ako prihvatimo njihova objašnjenja o 'širenju demokracije.'

Spomenimo još da je u Americi, kao i u svim ostalim zemljama koje smo gore naveli, apsolutno nezamislivo da bi netko išao sumnjati u vjerodostojnost njihovih ratnih veterana i da bi, putem medijske propagande i društvenih mreža, išao širiti histeriju kojom će se javnost okrenuti protiv tih istih veterana i početi ih gledati kao nekakve potencijalne lažnjake koji su krivi sve dok ne dokažu da su nevini.

Također, tamo nikada neće vidjeti da netko upire prstom u ratnog invalida i optužuje ga da je parazit koji živi na račun države i 'pravi budale' od ostalih. Nikada nećete vidjeti ni da im se netko ruga. Čak naprotiv. U jednom od našihnedavnih tekstova priložili smo video snimak u kojem se vidi grupa trkača u San Diegu koja zastajkuje nakon što ugledaju ostarjelog veterana Drugog svjetskog rata kako bi mu salutirala i s njim se rukovala.

Spomenimo još da ni u Americi, kao niti u jednoj drugoj spomenutoj zemlji, ama baš nikome nikada nije palo na pamet ukinuti gore spomenute proslave ili na bilo koji način marginalizirati doprinose njihovih ratnih veterana pod izlikom da je 'to bilo davno pa više nema smisla jer se moramo okrenuti budućnosti'. Štoviše, čini se da entuzijazam za odavanje počasti svim ovim hrabrim ljudima iz godine u godinu sve više raste, što se najbolje da vidjeti po doista impresivnoj posjećenosti koju će ostvariti i večerašnji koncert u Washingtonu.

I naravno, niti veterane koji su još živi, niti one koji im odaju počast, nitko ne optužuje da mrze. Ako odate počast vijetnamskim veteranima nitko vas neće optužiti da zato mrzite Vijetnamce ili Azijate općenito, a ako se prisjetite veterana Prvog ili Drugog svjetskog rata nitko neće u vas upirati prstom jer se niste u stanju osloboditi okova prošlosti ili zato jer imate nešto protiv Nijemaca.

A kako je u Hrvatskoj?

Za naše veterane Domovinskog rata nikada nije održan koncert. Ako se netko, poput Thompsona, usudi opjevati nešto u njihovu čast te u čast rata u kojem su se borili, proglasit će ga neofašistom, a njemu će zabraniti nastupiti u pulskoj Areni.

Sama pobjeda u Domovinskom ratu, mada je evidentna, neprestano se pokušava dovoditi u pitanje, a čak i sam predsjednik države pruža javnu i neprikosnovenu potporu organizaciji kao što je Documenta koja se deklativno bori za prava svih civilnih država rata, a zanimljivo, do sada je uvijek primjećivala isključivo navodne žrtve druge, srpske strane. Najveću hrvatsku ratnu pobjedu, vojnu operaciju Oluja, nastoji se marginalizirati te Hrvatima nametnuti osjećaj krivnje zbog toga jer je slave što u konačnici dovodi u pitanje i osjećaj ponosa zbog pobjede nad srpskim agresorom u Domovinskom ratu.

Ni činjenica da se Domovinski rat vodio isključivo na teritoriju Republike Hrvatske te da je sve počelo vojnom ofanzivom Jugoslavenske narodne armije ne pomaže. Štoviše, javna histerija protiv branitelja nikada nije bila strašnija pa su oni sada prisiljeni na očajnički potez i već skoro tri tjedna prosvjeduju u šatoru na Savskoj cesti u Zagrebu gdje opravdano pokušavaju izboriti ostavke ministra branitelja, lažnog dragovoljca (doduše, ne i lažnog branitelja) Predraga Matića Freda – kojem je ujedno dolaskom na položaj ministra nekim čudom nestala trajna nesposobnost za rad, kao i 80-postotni invaliditet - i njegovog pomoćnika Bojana Glavaševića koji je u jednom od svojih komentara o PTSP-u izjednačio žrtvu hrvatskih branitelja i agresora. Umjesto da javnost stane jednoglasno na njihovu stranu, pruži im potporu i kaže im 'hvala', sve više ljudi okreće se protiv njih. Građanska akcija i slične organizacije otvoreno im se izruguju i vrijeđaju ih, a to čine i novinari i kolumnisti poput Sandija Blagonića, Matije Babića, Jurice Pavičića i Ante Tomića. Nazivaju ih parazitima koji neopravdano žive na naš račun te ih optužuju da su oni ti koji šire poruke mržnje, unatoč tome što je očito da je mržnja prvenstveno usmjerena prema njima. U tu svrhu čak je osnovana i krajnje licemjerna Facebook grupa Ja ne mrzim koju smo već komentirali.

Jasno, za razliku od Amerike i svih ostalih spomenutih zemalja gdje i dalje uredno odaju počast svim ratnim veteranima, u Hrvatskoj se već sada Domovinski rat pokušava gurnuti u zapećak, a branitelje, kao i sve one koji ih podupiru, se pokušava uvjeriti kako je besmisleno davati više bilo kakva prava i odavati bilo kakve počasti ljudima koji su se borili u 'tamo nekakvom ratu koji je bio prije više od dva desetljeća.'

Vrijeme je da takvo što konačno promijenimo, da se trgnemo iz pasivnosti i prestanemo dozvoljavati nametanje krivnje zbog časne pobjede u Domovinskom ratu te da konačno svojim ratnim veteranima s ponosom odamo počast koju oni bez ikakve sumnje zaslužuju. Ugledajmo se na one koji već dugi niz desetljeća to uspješno rade.