Europska unija ulazi u novu fazu, novi stil, Junckerov, Timmermansov i Tuskovnazire se u Bruxellesu, nove su ideje o rastu i o energiji, nova je pojava Hladnog rata, a malo tko, osim uskog sloja hrvatskih elita koje su vezane uz Bruxelles o tome nešto zna. Ne trebaju nam ankete javnoga mnijenja.

Javnost je razočarana i u Europsku uniju i u hrvatske elite koje su vodile projekt pristupanja.

Izgubljeno vrijeme

Fatalan propust, velika pogreška, bila je nespremnost SDP-ovih ministara Zorana Milanovića za svakodnevni, dosadni posao koji je tražio zadatak članstva. Početni moment bio je izgubljen, a kasnije jako pokvaren premijerovim iracionalnim i štetnim inzistiranjem na „lex Perković“, čime je demonstrirao da vrh države ne razumije duh zajedničkog uhidbenog naloga.

Duh, smisao jest u tome da EU kao organizacija ovisi o poštivanju dogovora. Dok se dogovor sklapa, svatko se može prenemagati, kad se sklopi, onda je zaključano. To je u EU tako od pamtivijeka, i tako će i ostati. Nema durenja. Nema pokušaja da se sistem i dogovor kreativno izigra u posljednjem momentu. Odnosno ima, ali treba znati gdje se smije i može, a gdje ćeš se sklizati na guzi na ulaštenom briselskom parketu. Prva lekcija: ugovori i dogovori se poštuju, a također se poštuje i politička realnost. U ovom trenutku, mi smo najlošija zemlja u Europskoj uniji. Zar nam to treba? Jesmo li ušli zato da budemo najgori?

Kad je Grčka bila kandidat, gotovo se vrijeđala što se od nje traže proeuropske reforme, makar su u ono doba bile rudimetnarne, a argumentirala je da je kolijevka europske demokracije. Isto tako i Hrvatska se opirala reformama, i smatrala da Bruxelles pretjeruje, jer smo mi oduvijek bili europsko društvo.

Stara Grčka bila je kolijevka demokracije, ali danas Grci jedva razumiju što netko kaže u Bruxellesu, kao da se radi o dva svijeta, a ne o jednoj uniji.

Grčki poučak

Elite to znanje nisu prenijele na narod. Europska unija povezanija je i međuovisnija nego što prosječni Grk misli.

Ako izaberu Aleksisa Ciprasa, te ako u tom slučaju Cipras ostane isti ovakav kakav je sad, njih će EU pustiti niz vodu. Eurozona je sad dovoljno jaka da može izdržati bankrot Grčke, i da je može torpedirati iz sustava zajedničke valute. Jedini koji će patiti bit će Grci. Dakle, iluzija je da Grci ili neki drugi u EU mogu izabrati koga god žele.

Politički izbor mora se odvijati unutar velikih stranaka koje su prihvatile osnovne postavke, osnovne vrijednosti EU. Ako se ispada izvan srednjostrujaštva, onda su posljedice ozbiljne. To je sigurno nešto što mnogi u Grčkoj neće razumjeti, jer će si reći - pa valjda možemo izabrati za vođu onoga koga mi hoćemo. Možete, ali ne u EU.

Slično je prošao i mađarski premijer Viktor Orban. I on je nekoliko mjeseci nastojao nametnuti svoja financijska i pravosudna rješenja koja su bila drugačija od dogovora i ugovora koji su postojali u EU-u.

Ali, Orban je pametan - sve što mu je bilo prigovoreno je nakon kraće i uzaludne borbe povukao i jedino gdje još gazi, to su mediji. Dakle, u EU postoji dosta široka margina djelovanja, ali se ne izlazi izvan nje. Viktor Orban je relativno brzo shvatio što mu se poručuje iz Bruxellesa, za razliku od Grka.

I Mađari i Grci razočarani su Europskom unijom. Grci zato jer misle da se suviše miješala u njihov život i jer im je nastojala iskorijeniti klijentističku demokraciju koja im se sviđala, i na kojoj su, dok je bilo slobodnog posuđivanja, živjeli.

Iznevjerana očekivanja

Mađari su razočarani zato jer se Bruxelles ne miješa dovoljno, jer misle da je Orbanu ostavljeno previše na volju. U Grčkoj, EU se prihvaćala kao poželjna dok je bila, plaćanjima, suučesnik u održavanju klijentizma. Kad se u Bruxellesu, zbog opće krize, promijenila filozofija, onda su Grci zamrzili simbol te promjene, Angelu Merkel.

U svakom slučaju, grčke elite nisu uspjele objasniti Grcima bit pristupanja Uniji, a niti promjenu kursa. Sad Grci mrze sve oko EU, ali ipak ih većina zna da im je bolje unutra, nego vani, na pustopoljini.

S druge strane europske granice i za Grčku i za Hrvatsku i za Bugarsku i Rumunjsku je Balkan, koji je u zapadnoeuropskoj fantaziji mračno, neuređeno, divlje mjesto, neka vrst tamnog kolektivnog nesvjesnog Europe, poprište zadnjog velikog sukoba, lokacija koju EU usprkos velikim ambicijama nije uspjela „urediti“, tj. europeizirati.

Najviše nade polagane su upravo u Hrvatsku, za koju se smatralo da će se bez ikakvog problema, glatko, kao podmazana, uklopiti u ostatak Unije. No, to se nije dogodilo. Mnogi su pet puta zbunjeniji danas oko Europske unije nego za vrijeme pregovora. Sad je pitanje jesu li hrvatske elite uspjele objasniti javnosti da je EU projekt dobar za sve. Da je onog trena kad je Hrvatska pristupila GrčićevoMinistarstvo bilo spremno, projekti bi već bili u realizaciji, ali kako su oni kasnili, posljedični su kasnili svi drugi u zemlji