Jesam, i u sivim sam zonama. Ne dajem svaki racun. Niti mi pada na pamet. 

Zaposlio nisam nikog, nemam takvu vrstu obrta. 

Radim sam 3 mjeseca u sezoni maximalno ozbiljno. Ostatak godine radim ulagano za drugog. Naravno, preko natječaja. Lol.

Da ne izdam račun ne bi mogao mirno spavat, ukrao bi jedino da sam kruha gladan.

A sad svakom njegovo i nek svako sebi u glavi pravda svoje postupke i to je sve što imam reći na ovu temu.

Jel tebe boli kad lupetaš?

Jesi kad probao nešto raditi sam? Jesi kad zaposlio koga? Dao koju plaću? Dobio posao na natječaju? 

U Hrvatskoj se unaprijed zna ko će dobiti posao na natječaju, iz tog razloga se često na natječaj prijavi samo jedna tvrtka (vlasnik tvrtke naravno povezan sa partijom) i drugi se ne trude čak niti prijaviti na natječaj jer znaju da je to uzaludno i da se unaprijed zna pobjednik. Ponekad se znalo dogoditi da se lokalni čelnik izbrblja pa još prije nego što je objavljen natječaj javno kaže koja tvrtka će izvoditi posao. Toliko o ''poduzetništvu'', ''jednakim šansama'' i sličnim floskulama.

Kad smo kod plaća, važan je podatak da 50 posto radnika ima plaću do 5000 kuna. Njima se standard života srozao u zadnjih 10 godina. Ti ljudi su imali gotovo istu plaću prije 10 godina (ajde nek im je narasla sa 4 na 5 tisuća) ali cijene svega su porasle puno više. Ulje je koštalo 6-7 kuna, danas košta 15, cigarete su također duplo poskupile, kilogram rajčice je koštao 6 kuna a sada košta 11, krumpir duplo skuplji, gorivo nikad skuplje, repromaterijali porasli i za više nego duplo. Sve su ovo jasni podaci. Marić je napravio reformu s kojom je pogodovao bogatima ali običan narod još lošije živi. Plaće porasle malo a cijene porasle duplo. Možemo mi sada izvući IT-evce i menadžere pa njihovu plaću nakalemiti na ove bijedne plaće i reći ''prosjek plaće je 1000 eura'' - ma jest šipak. To je ono ''jedni jedu kupus, drugi jedu meso a statistika kaže da svi jedemo sarmu''. Običan narod lošije živi. Maknite se iz centra Zagreba i sa obale pa ćete vidjeti kakav je ostatak Hrvatske. Potres u Glini i Petrinji vam je pokazao kako izgleda Hrvatska mimo Zagreba i turističkih središta, sve sama sirotinja koja je i prije potresa živila u potleušicama vrlo skromno, na rubu dostojanstva.

U Hrvatskoj se unaprijed zna ko će dobiti posao na natječaju, iz tog razloga se često na natječaj prijavi samo jedna tvrtka (vlasnik tvrtke naravno povezan sa partijom) i drugi se ne trude čak niti prijaviti na natječaj jer znaju da je to uzaludno i da se unaprijed zna pobjednik. Ponekad se znalo dogoditi da se lokalni čelnik izbrblja pa još prije nego što je objavljen natječaj javno kaže koja tvrtka će izvoditi posao. Toliko o ''poduzetništvu'', ''jednakim šansama'' i sličnim floskulama.

Kad smo kod plaća, važan je podatak da 50 posto radnika ima plaću do 5000 kuna. Njima se standard života srozao u zadnjih 10 godina. Ti ljudi su imali gotovo istu plaću prije 10 godina (ajde nek im je narasla sa 4 na 5 tisuća) ali cijene svega su porasle puno više. Ulje je koštalo 6-7 kuna, danas košta 15, cigarete su također duplo poskupile, kilogram rajčice je koštao 6 kuna a sada košta 11, krumpir duplo skuplji, gorivo nikad skuplje, repromaterijali porasli i za više nego duplo. Sve su ovo jasni podaci. Marić je napravio reformu s kojom je pogodovao bogatima ali običan narod još lošije živi. Plaće porasle malo a cijene porasle duplo. Možemo mi sada izvući IT-evce i menadžere pa njihovu plaću nakalemiti na ove bijedne plaće i reći ''prosjek plaće je 1000 eura'' - ma jest šipak. To je ono ''jedni jedu kupus, drugi jedu meso a statistika kaže da svi jedemo sarmu''. Običan narod lošije živi. Maknite se iz centra Zagreba i sa obale pa ćete vidjeti kakav je ostatak Hrvatske. Potres u Glini i Petrinji vam je pokazao kako izgleda Hrvatska mimo Zagreba i turističkih središta, sve sama sirotinja koja je i prije potresa živila u potleušicama vrlo skromno, na rubu dostojanstva.