Pitala me neka baba koliko je sati. Cijeli dan razmišljam sa kojom namjerom je to pitala. Nemoguće da je jedini način da to sazna bio da pita mene. Možda joj se sviđam. A možda je spletom okolnosti baš mene bilo najlakše pitati. Opet razmišljam, stara je to baba, što ću ja s njom. A opet pomislim, čemu odbijati prilike koje se pruže same od sebe na pladnju. Možda sam je trebao pozvati na piće. Nisam imao hrabrosti. Bojao sam se da netko ne sazna da sam bio sa nekom babom. A opet, tko bi saznao za tu jednovečernju avanturu? Vjerojatno nitko, pa sam malo u bedu, ništa me nebi koštalo, a propustio sam priliku. Možda bi još nešto novo i naučio. A ako se sazna, ispao bi očajan, koja djevojka bi me više ikad htjela takvog.
Vrijeme je za krenuti u teretanu, možda me neka mlada djevojka pita koliko je sati. Ali što ako me pita a ja krivo odgovorim, i odbijem je, kako prepoznati pravi trenutak. Kako ne pogriješiti u ključnom trenutku. Što ako... Što ako...
