Knjigu u sake (originally posted by Shaban)

iz knjige ti i govorim. mislim da je većina srba na forumu rekla da su srpski vojnici tamo bili  na oporavku, izranjavani, s raznim tifusima. jel sam ja to jednom rječju osporio?

70% rata?????????????ratovali na plazama?

figurativno rečeno djemboy, provodili na krfu liječeći ranjene. imamo i mi historiju 1. svjetskog rata u školi!

Svi partizanski zločini

BLEIBURG, svibanj 1945. - Iako će se o onome što se doista događalo tijekom predaje i nakon nje poražene vojske NDH kod ovoga koruškog gradića još dugo raspravljati, nepobitno je sljedeće: *** i domobrani (ali i četnici, bjelogardejci, Nijemci...) željeli su izbjeći Titovu vojsku; vjerojatno po naredbi zapovjednika savezničkih snaga u Sredozemlju, britanskog feldmaršala Harolda Alexandera, oni su izručeni partizanima, točnije 20. slavonskoj brigadi, 40. vojvođanskoj diviziji, 14. slovenskoj i jednoj bosanskohercegovačkoj brigadi; na samom Bleiburškom polju pronađeno je dvadesetak mrtvih časnika (koji su, po svemu sudeći, u strahu od partizanske odmazde, izvršili samoubojstvo), dio ih je pogubljen na različitim postajama križnoga puta (od Maribora do južne Srbije), a dio ih je, nakon višegodišnjeg robijanja, oslobođen. Povijesni cinizam je što je Ante Pavelić, poglavnik NDH koji je naredio povlačenje vojske, potpomognute u posljednji trenutak mobiliziranim šesnaestogodišnjacima iz Zagreba i okolice, i koji je uvelike kumovao najvećem stratištu svojih jedinica, uspio proći na Zapad. Demograf Vladimir Žerjavić procjenjuje da je u borbama uoči predaje i nakon nje ukupno stradalo 49 tisuća vojnika.

JAZOVKA, svibanj 1945. – Jama u blizini Zagreba u kojoj je pronađen 241 kostur.

Činjenica da je među stradalima bila i medicinska oprema upućuje na to da bi to moglo biti mjesto likvidacije ranjenih *** i domobrana iz zagrebačkih bolnica; predsjednik SAB-a smatra da se u jami nalaze i ostaci ubijenih partizana.

DAKSA pokraj Dubrovnika, listopad 1944. - Zbog četiristotinjak civila, među kojima je bilo i svećenika i članova HSS-a, koje su nakon oslobađanja Dubrovnika likvidirali pripadnici 2. dalmatinske proleterske brigade, ovo stratište ponijelo je epitet dalmatinskog Bleiburga.

ZADAR, ožujak 1945. - Partizanska jedinica pod zapovjedništvom Anđela Petanija na pravoslavnom je dijelu gradskoga groblja strijeljala 12 težaka iz Arbanasa i s Bokanjca; likvidaciji je svjedočio msgr. Šime Duka, koji je stjecajem okolnosti imao priliku posljednji ispovjediti kasnije pogubljene civile.

RAVA, 17.i 18. lipnja 1944. - U velikoj Ravi strijeljano je pet civila; na Županijskom sudu u Zadru nedavno je počela istraga protiv Šime Božina Čikole, Miljenka Fatičića i Ivana Mezića.

FOJBE – Kraške jame u koje su, nakon oslobođenja Istre, bačeni leševi Musolinijevih pristaša, civila i vojnika. Broj likvidiranih kreće se između 173 i 20 tisuća, a kao glavni egzekutori spominjali su se partizanski oficiri Ivan Motika, Oskar Piškulić i Avjanka Margitić.

BJELOVAR – U okolici se nalazi desetak masovnih grobnica s više stotina domobrana likvidiranih nakon oslobođenja Čazme.

GOSPIĆ, 4. i 5. svibanj 1945. - Zarobljen veći broj (spominje se čak šest tisuća) vojnika i civila, mnogima od njih nakon toga izgubio se svaki trag.

I dok je posljednjih godina Daksa pokraj Dubrovnika ponijela epitet dalmatinskog Bleiburga, u javnosti je malo poznato da je splitsko gradsko groblje Lovrinac također bilo mjesto masovnih likvidacija vojnika, ali i civila nakon drugog oslobođenja Splita. U Tvrđavi na Gripama, u listopadu 1944. godine, bilo je internirano osamstotinjak zarobljenika, od kojih je još neutvrđen broj (radi se navodno o nekoliko stotina, a među njima su bili i neki viđeniji gradski HSS-ovci) noću odvezen kamionima na Lovrinac i tamo strijeljan.

Može li boljševik i masovni ubojica biti antifašist

U povodu 60. obljetnice bleiburških žrtava jugokomunističkog tiranina, 25. obljetnice diktatorove smrti, i 14. obljetnice zagrebačkog Trga maršala Tita u samostalnoj Republici Hrvatskoj, upoznajemo hrvatsku javnost sa do sada skoro nepoznatim povijesnim činjenicama o tome što je Josip Broz Tito radio u Drugom svjetskom ratu, kako bi vlasti naše Republike danas mogle odgovoriti zašto se Hrvatska poziva na balkanskog boljševika koji nije bio antifašist nego komunist i masovni ubojica.

O Titovom ratnom putu najbolje svjedoče partizanski dokumenti poput proglasa KPJ iz 1941. pod naslovom: “Za što se bore partizani u Bosni i Hercegovini” (Original preveden sa srpskog na hrvatski jezik.) Ovaj dokument predstavlja Titovu boljševičku Oktobarsku revoluciju protiv demokracije. U proglasu Tito brani barbarski režim Sovjetskog Saveza od «invazije fašističkih barbara» i poziva sve «opljačkane narode», ne samo na «uništenje fašističke oružane sile», nego i na «obračun i uništenje svakog člana pete kolone», na «pljenidbu cjelokupne imovine kako bi se ostvarila «narodna demokracija i istinski narodni oblik vladavine» nakon rata kako «nikada više ne bi došlo do rata» i kako bi «narodi živjeli zajedno u bratstvu». Kako su narodi živjeli u bratstvu i kako je izgledala «narodna demokracija» vidjelo se na primjerima u Mađarskoj 1956. kada su tenkovi sovjetskih komunista gazili mađarski narod, ili 1968. kada je taj isti «tenkovski komunizam» pregazio volju češkog i slovačkog naroda za slobodom od totalitarnog komunizma. U propagandi u Lenjinovom stilu su jugokomunisti u proglasu čak upozorili «jugoslavenske narode» u Bosni i Hercegovini, koje nazivaju «bosanskim seljacima i radnicima», da se moraju sami boriti za «oslobođenje od fašizma», a «najmanje iščekivati da budu oslobođeni od neke imperijalističke sile» kao na pr. Velike Britanije. Titovi partizani su dakle već na početku rata bili uvjereni da pobjeda antihitlerovske Savezničke koalicije Velike Britanije i Sovjetskog Saveza u Europi znači u biti pobjedu komunizma. Takvo shvaćanje je među jugokomunistima zato bilo jako izraženo, što su komunističke partije iz 37 zemalja svijeta 1920. na II kongresu Komunističke internacionale (Kominterna) u Moskvi bespogovorno prihvatile Lenjinov program «21 točka» o «Svjetskoj revoluciji». Zlo u liku i djelu Vladimira Iljiča Lenjina i Oktobarske revolucije trebalo je po zamisli boljševika zavladati svijetom još za Lenjinova života, ali zbog oružane intervencije Zapada 1918. u Sovjetskom Savezu je plan o izvozu revolucije odgođen. Moskva je Oktobarsku revoluciju počela ponovo izvoziti u svijet za vrijeme Drugog svjetskog rata. Tako je i bilo, s obzirom kako je nakon 1945. pola Europe bilo zarobljeno u totalitarnom komunizmu.

Nadalje se u partizanskom proglasu spominje kako «radničke mase» neće dozvoliti «povratak na kapitalizam» koji da «je doveo do fašizma». Povijesna istina je, međutim, da je komunizam uzrok pojavi fašizma, a kapitalizam bez socijalne pravde (liberalizam) je uzrok pojavi komunizma. Vodstvo Titove komunističke partije usred rata upozorava da (zapadni) «kapitalisti rade skriveno protiv sovjetske Rusije, protiv partizana i komunističke partije» KPJ, koja da vodi «narodni ustanak». U isto vrijeme dok Titova propaganda napada britanske antifašističke saveznike, i optužuje ih da su protiv «NOB», britanski saveznici opskrbljuju komunističku Titovu vojsku oružjem. Partizansko vodstvo priznaje u proglasu da je htjelo »iskrenu suradnju sa četnicima i zajedničku borbu, drugarsko zajedništvo(...)» Na kraju se u partizanskoj propagandi laži i poluistina spominje i jedna povijesna činjenična istina, da se jugokomunistička Prva proleterska brigada sastojala isključivo od srpskih i crnogorskih partizana, «koji» da «nisu protiv četnika(...)Svi se oni bore paralelno sa Crvenom armijom, sa slavnom vojskom sovjetskih radnika i seljaka koja će jedinstveno i samostalno svim narodima Jugoslavije donijeti oslobođenje(...)Neki nisu svjesni da se jedino sa sovjetskom Rusijom može osigurati budućnost (...)» Partizanski list «Hercegovac», kojega su uređivali srpski partizani, piše o (...)«borbi protiv okupatora, *** i pete kolone, i izdajnika i krvnika /jugoslavenskih/ naroda – četnika»(...) Spominjanjem oružane borbe protiv pete kolone partizani priznaju napade na seosko katoličko i muslimansko stanovništvo po istočnoj Bosni od strane Druge partizanske proleterske brigade. U službenim partizanskim priopćenjima se čak i priznaju partizanski zločini. Partizanske novine objavile su 1. svibnja 1942. godine slijedeće: «Dana 16. travnja su partizanske snage napale ustašku posadu u Jezeranama. Borba se vodila cijeli dan po ulicama mjesta kao i na obroncima brežuljaka okolo /mjesta/. Sve zgrade u kojima su se nalazili okupatori su zapaljene. Partizani su sa otvorenog herojski jurišali na kuće, pod najtežom neprijateljskom vatrom se penjali na krovove kako bi ih zapalili benzinskim flašama. (...) Titovi ratni zločini započeli su Partijskim naputcima prilikom inspekcije komunističkog ustanka od 22. lipnja 1941. od strane predstavnika «rukovodstva» politbiroa CK KPJ u Hrvatskoj krajem srpnja 1941. godine, kada Edvard Kardelj šalje izvješće Titu u kojemu, između ostalog, javlja kako je poučio rukovodstvo CK KPH o pravilnoj taktici ustanka u dvije etape, I taktika sabotaže, II gerilska taktika oružane borbe; u vezi prve etape sabotaža, visoki jugokomunistički funkcioner traži od komunista u Hrvatskoj da trebaju «izazvati represalije... u ratu se ne smijemo plašiti uništenja čitavih sela, teror će bezuvjetno dovesti do oružane akcije.» (To je isti zločinački stav kakav je 1917. imao Lenjin.) Terorističke akcije postavljanja bombi, kao na pr. u zagrebačku glavnu poštu u Jurišićevoj ulici, miniranje željezničke pruge Zagreb-Zemun, ili pokolj 130 hrvatskih seljaka 2. kolovoza 1941. u sjeverozapadnim bosanskim selima Krnjeuša i Vrtoče i drugi teroristički napadi doveli su početkom 1942. do prve konkretne gerilske akcije kada je partizanska II proleterska brigada napala i zauzela grad Rogaticu u istočnoj Bosni nakon čega je 500 stanovnika Rogatice pred «narodnom vlašću» izbjeglo u Foču. Druga velika konkretna oružana akcija Titovih snaga uslijedila je u noći sa 15. na 16. svibanj 1942. kada su srpski partizani sa Kozare napali opkoljeni grad Prijedor u sjeverozapadnoj Bosni. Nakon što je grad pao u partizanske ruke (partizani bi rekli da je grad «oslobođen») uslijedio je teror protiv civilnog stanovništva:

U nepunih mjesec dana okupacije je partizanski režim ubio 229 građana Prijedora, a sveukupno je u gradu i okolici ubijeno preko 400 civila, i to na način da su hapšeni i pritvoreni u zatvoru policijske stanice u Prijedoru. Potom su zatvorenici pojedinačno izvođeni pred partizanski revolucionarni tribunal i redom osuđeni na smrt. Partizani su «osuđenike» strijeljali do smrti kod sela Čirkin-polje-Pašinac, zvano Glavica, 3 km od Prijedora prema planini Kozari, i bacili u četiri iskopane masovne grobnice. Dana 10. lipnja 1942. je 4. gorski zdrug oružanih snaga NDH, pod zapovjedništvom generala Čanića, oslobodio Prijedor, nakon čega je sudsko-medicinsko povjerenstvo iz Zagreba izvršilo iskapanje 4 masovne grobnice i forenzički obradilo sve žrtve imenom i prezimenom. Istražitelji su naišli i na dvije pripremljene prazne masovne grobnice koje bi bile popunjene da «peta kolona» nije prekinula partizanski teror u Prijedoru. O partizanskim ratnim zločinima svjedočili su preživjele žrtve, poput načelnika policijske stanice u Prijedoru, g. Hakije Jusufagića, koji je bio pao u partizansko zarobljeništvo u kojemu je čekao smrtonosno suđenje, i preživjeli civil, Alija Jahić (23 godine star). Zarobljeni počinitelji-svjedoci bile su slijedeće partizanke: Mira Cikotić (30 god.), rođena Pralica iz Bosanske Dubice i udata za prijeratnog predsjednika općinskog suda u Prijedoru, Božu Cikotu, čija je supruga dakle bila članica revolucionarnog suda za vrijeme partizanske okupacije. Zatim, partizanka Mara Došen (45) iz Sanskog Mosta, i Jela Rodić (23) iz Čirkin-polja koja je u svom selu sudjelovala u strijeljanju zarobljenika. Komandant partizana s Kozare bio je izvjesni «Šoša», a njegov vrhovni komandant bio je Josip Broz Tito. Iste godine su partizani zauzeli Derventu i ubili 30 zarobljenih pripadnika ustaške posade i sveukupno likvidirali 300 građana, a prilikom povlačenja su Titove snage zapalile Derventu koja je po izjavama svjedoka sličila groblju. U siječnju 1943. je Titov režim, nakon što su partizani iz «udarne» XIII proleterske brigade «Rade Končar» zauzeli mjesto Sošice na planini Žumberak, između Karlovca i Zagreba, na smrt osudio i do smrti strijeljao 218 zarobljenih vojnika oružanih snaga NDH. O izvršenim egzekucijama je zapovjedništvo brigade depešom obavijestila svog vrhovnog komandanta, Josipa Broza Tita. (Jedan od trojice potpisnika depeše bio je i politički komesar Vladimir Bakarić, poslijeratni visoki funkcioner KPJ i Socijalističke Republike Hrvatske.) I na kraju, da ne preskočimo 1944. godinu, navesti ćemo i za tu ratnu godinu jedan primjer ratnog zločina za koji je odgovoran maršal Tito:

Prvi partizanski juriš na grad Travnik u srednjoj Bosni izveli su 15. studenog 1943. godine (dva tjedna pred komunističku skupštinu AVNOJ i obnovu Jugoslavije), srpska 6. lička brigada i Bosanski korpus, sveukupno 10 tisuća jugoslavenskih partizana nasuprot 2,5 tisuće hrvatskih branitelja u 6. domobranskoj konjičkoj pukovniji, Zagrebačkoj pukovniji, Travničkoj posadnoj bojni i Kupreškoj bojni. Napad je počeo ispaljivanjem 1000 granata na grad iz 26 topova i talijanskih tenkova koje su fašisti nakon kapitulacije Italije prepustili komunistima. Juriš je odbijen, a gubici na hrvatskoj strani iznosili su 34 mrtva i 120 ranjenih branitelja. Dana 4. siječnja 1944. je crveni maršal od zapadnih anglo-američkih Saveznika zatražio zračnu podršku, koju je i dobio: u zračnom napadu američkog ratnog zrakoplovstva bačeno je na grad Travnik 500 avio-bombi koje su ubile 120 građana Travnika (od ustaških vojnika nije nitko poginuo). Tijekom 1944. se Travnik nalazio pod partizanskom blokadom, sve do 19. listopada 1944. kada su su partizani izvršili novi juriš na Travnik, ovaj puta u jačini divizija. Travnik je osvojen 22. listopada. Izginula je većina hrvatskih branitelja, među njima i zapovjednik obrane, pukovnik Bona Bunić, zvan «Vitez Zrinski od Travnika». Zajedno s njim je poginulo 30 časnika Hrvatskih oružanih snaga NDH. Hrvatski bojovnici su iz stroja izbacili oko 4 tisuće jugoslavenskih partizana. Dan nakon pobjede i «oslobođenja» Travnika uslijedila je partizanska osveta: «Narodno-oslobodilačka vojska Jugoslavije», kako su partizani nakon Avnoja od 29. «novembra» 1943. godine preimenovali svoje oružane formacije, poubijala je 70 ranjenika iz travničke bolnice, među njima nekoliko civila i dvije časne sestre. Sve zarobljene *** (vojnike Ustaške vojnice) su partizani skinuli do gola i zaklali. Partizani su ubili i šest učenika nadbiskupske gimnazije u Travniku, a 24. listopada 1944. su Titovi partizani ubili oko 800 građana Travnika i nešto zarobljenih hrvatskih vojnika koje su zatvorili u gradsko sklonište i minirali. Dana 8. siječnja 1945. godine su hrvatske snage oslobodile Travnik od krvave okupacije jugoslavenskih partizana, da bi Travnik 22. veljače 1945. opet pao u kandže crvenih fašista. Za vrijeme ponovnog osvajanja Travnika od strane partizana je taj stari srednjovjekovni grad do temelja izgorio. Partizanski «oslobodioci» su 22.2.1945. maltretirali profesore i učenike isusovačke gimnazije u Travniku, ubili njih 13, a također su ubili 11 civila i dva zarobljena časnika hrvatske vojske. Politička policija KPJ (Ozna) izdala je nakon druge okupacije Travnika slijedeće javno priopćenje: «Opće je poznato da je travnička gimnazija u staroj Jugoslaviji bila rasadnik ustaštva i odgojitelj omladine ustaštvu.» 26.6.1946. okružni sud u Sarajevu izvršio je po nalogu jugokomunista konfiskaciju imovine Nadbiskupske velike gimnazije u Travniku (presuda br. 487/46). Optužba je bila zbog «kaznenih djela protiv naroda i države», čl. 3 točka 6 i 9 kaznenog zakona Federativne Narodne Republike Jugoslavije. Posljednja lažna propaganda jugokomunističkog režima protiv Isusovaca u Bosni objavljena je u sarajevskom političkom dnevniku «Oslobođenje» 31.1.1989. na str. 15 iz pera Đure Kozarca.

Gospodin Joško Radica dao je u dokumentiranoj knjizi «Sve naše Dakse – hrvatski jug u vrtlogu Drugog svjetskog rata i jugokomunističke strahovlade» (Matica hrvatska Dubrovnik, 2003.) prikaz lažnog Titovog antifašizma, analizirajući na osnovi partizanskih dokumenata tzv. «Narodno-oslobodilačke odbore» (NOO). Partizanska «civilna» vlast u obliku odbora NOO je osnivala KPJ (i KPH) na tzv. «oslobođenoj teritoriji» gdje su primjenjivani revolucionarni tzv. Fočanski propisi. U odbore NOO je Partija «kooptirala» članove komunističke partije i izvanstranačke osobe. Kako bi prikrila nadmoćni broj članova KP u NOO, Partija je zabranila objavljivanje popisa NOO u kojima je bila zavedena i stranačka pripadnost. «Narodno-oslobodilački odbori» su vršili vlast, ali praktički u ime komunističke partije, tako da se ne može govoriti o narodno-oslobodilačkim odborima, pogotovo ne stoga što su ti odbori organizirali i revolucionarne sudove na kojemu su sudili pripadnicima hrvatskog naroda. Time definitivno otpada oznaka partizanskog pokreta NOP kao antifašističkog pokreta, a tzv. Narodno-oslobodilačka borba» (NOB) nije bila borba za oslobođenje hrvatskog naroda nego borba za nasilni dolazak jugokomunista na vlast i borba protiv «klasnog neprijatelja».

Vrhunac ratnih zločina partizana («Bleiburg» i marševi smrti na Križnom putu 1945.) ne treba ovom prilikom posebno isticati, osim da je Titova Jugoslavenska armija u Mariboru 1945. likvidirala 50 tisuća zarobljenih hrvatskih vojnika i časnika, čime je to mjesto zločina, nažalost, najveće mjesto zločina u Europi. Međutim, javnosti manje poznati povijesni detalj je mjesto partizanskog ratnog zločina u Maceljskoj šumi kraj Krapine gdje je 60 pripadnika vojne Ozne, svi redom partizani hrvatske nacionalnosti iz Krapine, strijeljalo do smrti i poklalo 12 tisuća zarobljenih hrvatskih vojnika i časnika, 650 hrvatskih radnika i članova njihovih obitelji (žene i djeca) iz Slavonije, koji su se u svibnju 1945. vraćali sa privremenog rada iz vichyjevske Francuske i slučajno se zatekli na mjestu zločina, zatim, strijeljana skupina zarobljenih njemačkih vojnika, i strijeljanje do smrti 20 svećenika i franjevaca Zagrebačke nadbiskupije. (Kardinal Kuharić služio je 9. lipnja 1991. u Macelju misu zadušnicu za žrtve jugokomunizma.) Komandant tri jugoslavenska koncentracijska logora kraj Krapine (logori u Mirkovcu kraj Sv. Križa Začretje, u Oroslavju i Đurmancu) i zapovjedni izvršitelj egzekucija u Maceljskoj šumi, koji je svaku kolonu od po 100 zarobljenika osobno pratio do mjesta egzekucije, nikada nije odgovarao za ratne zločine i dan danas živi u Zagrebu, na slobodi, i uživa privilegije i sve blagodati naše Republike za koju je u Domovinskom ratu od 1991. do 1995. život dalo otprilike onoliko hrvatskih branitelja koliko je Titova Ozna pobila u mjesecima svibnju i lipnju 1945. godine u Maceljskoj šumi i u Mirkovcu. Neposredni pretpostavljeni šefovi komandanta vojne Ozne u Krapini 1945. bili su šef Ozne za Hrvatsku, Ivan Krajačić «Stevo», šef Ozne za Jugoslaviju, Aleksandar Ranković, i glavni komandant «Vrhovnog štaba», maršal Josip Broz Tito. I na samom kraju je pitanje za naše vlasti o uklanjanju Trga maršala Tita u Zagrebu, i drugdje u Hrvatskoj, suvišno odnosno to je stvar političke kulture da se promijeni ime tog trga, a važnije od promjene komunističkih imena trgova i zakonsko uklanjanje partizanskih spomenika je suština da Republika Hrvatska prestane službeno voditi Josipa Broza Tita kao predstavnika antifašizma, a ako gore spomenuti razlozi nisu dovoljni, onda slijedi izbor političkih ubojstava i smrtonosnih atentata koje je Tito počinio: ubojstvo ratnog sekretara KPH, Andrije Hebranga u beogradskom zatvoru Glavnjača, trovanje do smrti Zagrebačkog nadbiskupa i kardinala, blaženog Alojzija Stepinca, zatim, izručenje tiraninu Staljinu generalnog sekretara mađarske komunističke partije i reformiranog komunistu Imru Nagya, koji je za vrijeme mađarskog ustanka protiv sovjetske okupacije 1956. potražio politički azil u jugoslavenskom veleposlanstvu u Budimpešti, a nakon izručenja je strijeljan do smrti, i na kraju, zapovijed o ubojstvu hrvatskog demokrate Bruna Bušića, kojega je po Titovu nalogu ubila 1977. u Parizu jugoslavenska Udba.

Vlasti Repubublike Hrvatske moraju odvojiti žito od kukolja odnosno antifašizam od jugokomunizma (titoizma), i suditi partizanskim ratnim zločincima, jer je to spiritus movens demokracije i vladavine prava u pravnoj državi Hrvatskoj, što će dovesti do katarze odnosno otrežnjenja od zabluda titoizma odnosno socijalizma ili totalitarnog komunizma. A pošto se naše vlasti pozivaju na papu Ivana Pavla II Karola Woytilu, blago preminuo u Gospodinu, evo što je prijatelj Hrvatske rekao i poručio našim vlastima za vrijeme svog 100. pastoralnog i državničkog putovanja: «U ovoj zemlji, jednako kao i u nekim susjednim zemljama, još uvijek su nazočni bolni tragovi nedavne prošlosti. Neka se oni koji imaju vlast na građanskom i vjerskom području ne umaraju liječiti rane uzrokovane okrutnim ratom i uklanjati posljedice totalitarnog sustava, što je previše vremena nastojao nametnuti ideologiju suprotnu čovjeku i njegovu dostojanstvu» (Ivan Pavao II, Hrvatska, 2003.) /Goran Jurišić, ovlašteni zastupnik Hrvatskog centra za istraživanje zločina komunizma/

Izvor:

KOMUNISTIČKI ZLOČINI NAD ZAROBLJENIM HRVATIMA

(Svjedočanstvo prvo)

Zapisnik o pokolju hrvatskih zarobljenika kod Ljubljane i Kočevskog Roga

Izvještaj I. G. partizana iz 26. dalmatinske partizanske divizije VIII Korpus NOV

"Rodio sam se u Veloj Luci 1925. god. Boravio sam kod kuće,. kod svojih roditelja sve dok me partizani nisu prisilno mobilizirali 10. IX. 1943. Bio sam u 26. partiz. diviziji dalmatinskoj te sam bio određen na rad u engleskoj bolnici na Visu radi moje malodobnosti. U ožujku 1945. bio sam priključen XI. Dalmatinskoj brigadi kod Gospića nakon pada tog grada. Odatle sam pošao u borbe kod Trsta te nakon pada dalje uz Sočansku dolinu sve do sela Kranjske Gore, gdje smo stigli 15. ili 16.V. 1945. Ostao sam sa svojom jedinicom jedan dan, dok se nisu predale neke njemačke čete (Vlasovci u njemačkim uniformama) na sedlu prema Koruškoj.

U Koruškoj sam ostao 6 dana, bio sam u Klagenfurtu i okolici. Tu sam bio prisutan, kad su engleske čete predavale hrvatske vojnike, koji su im se na vjeri bili predali te ih izručivali razoružane titovcima. Nakon toga poslani smo vlakom u Jugoslaviju, kroz tunel u Jesenice, jer nam saveznici nisu više dozvoljavali ostati u Koruškoj. Nakon jednog dana ostanka prebacili smo se pješke u Kranj /oko 24. ili 25.V./. U Kranju, i to točnije u Primskovu preko mosta, ostali smo opet jedan dan. Tada je stiglo naređenje od štaba 26. divizije štabu XI. Dalmatinske brigade, da se izaberu iz cijele brigade /imala je 4 bataljuna/ najpouzdaniji komunisti, kako časnici tako i vojnici, za neki povjerljivi zadatak. Od njih su stvorili posebnu četu. Odmah mi je tada povjerljivo saopćio moj mještanin D. J., potporučnik, da su ljudi izabrani za ubijanje zarobljene hrvatske, slovenske i njemačke vojske. Moja treća četa /i ja osobno/ bili smo određeni za pratnju i osiguranje ove novoformirane jedinice, koja je brojala 60-70 ljudi. Zapovijedao im je kapetan Nikola Maršić iz okolice Makarske /nekad zamjenik komandanta 2. bataljuna/, komesar čete bio je Ivan Bokež Crnogorac, a glavni komandant bio je major Simo Dubajić iz Kistanja kraj Šibenika, načelnik štaba IV. Armije, operativni odsjek.

Sutradan tj. 25. ili 26.V.1945. krenula je ova ubijalačka četa praćena od 3. čete 3. bataljuna u Ljubljanu, gdje smo se iskrcani iz kamiona u logor pred Ljubljanom s drvenim barakama, gdje je bila masa zarobljenika vojnika i civila, dapače i žena i cijelih familija. Doznao sam, da se logor zove St. Vid, gdje je bila biskupska gimnazija, a ograđen je bio žicom. Nama nisu dali pristupiti medu logoraše, ali je ona izabrana četa ubijalaca ulazila u logor i pljačkala satove, nalivpera, prstenje, zlatninu itd.

Mi smo znali da ih vode na ubijanje. Našu treću četu povezla su dva kamiona oko 10 sati istog dana za kupljenje i otpremu robe poubijanih zarobljenika. Vozili su nas 4-5 km u pravcu Tržaške ceste, koja, ide u Trst. Išli smo najprije natrag prema Ljubljani 1.5 km te onda smo skrenuli na desno širim poljskim putom oko 3 km. Tu smo došli do seljačke kuće u voćnjaku, iza koje je bila šumica i njiva te neka jama oko 100 m daleko od kuće. Došavši na mjesto vidio sam grupu zarobljenika, oko 50 ljudi, gdje ih skidaju i vežu žicom za ruke dva po dva za mišice te opet te parove su povezali između sebe žicom. One, koji su padali od iznemoglosti ili straha, natovarili bi između dvojice jačih da ih nose do jame i tukli su ih. Zapovijedali su im, da pjevaju: "Sjeno slama, kuća-jama". Skidali su i vezali zarobljenike oni, koji su ih i ubijali.

Prevozili su ljude kamionima s pratnjom slovenske kurirske jedinice pod komandom nekog visokog plavokosog kapetana Slovenca, borca od 1941 sa spomenikom. Kamionima je stizala svaki sat otprilike jedna tura i to cijeli dan svega oko 40 kamiona te su se navečer hvalili, da su ubili 800-1000 ljudi. Da se slabije čuje pucanje, metali su na engleske ručne strojnice od 20 metaka tzv. "glušnik" na cijevi. Ubijanje je vršeno na jami i to uglavnom metkom u zatiljak, a neki su i živi skakali u jamu, duboku bar 50 m. Mnogi nisu bili još izdahnuli nego su strašno jaukali u jami, našto su partizani od vremena do vremena bacili engleske bombe u jamu. Te žrtve su bili najviše Slovenci te nešto Hrvata i to svi muškarci. Ja sam se oko 11 sati dovukao do jame i pogledao u nju, ali se nije ništa vidjelo. Nato su mi Bokež i Maršić udarili po šamar i ja sam pao okrvavljen u nesvijest.

Našoj pratećoj četi nije bilo dozvoljeno to gledati. Tu smo ostali do večeri i pakirali robu ubijenih ljudi /neke zelenkaste uniforme i drugo/. Vratili smo se oko 8 sati navečer u logor St. Vid. Te večeri stiglo je naređenje majora Sime Dubajića, da se ubijanje više ne vrši kraj grada, jer narod može tako tajnu saznati. Govorilo se, da će jamu "šprenjgovati" zajedno s mrtvacima, da se tako pokopa tajna. Za vrijeme ubijanja posipali su živim vapnom krv oko jame, da se muhe ne kupe i krv ne zaudara. Kreč je donio neki seljak. /Prisutni svjedoci vele, da se to mjesto zove Podgora kraj Podutika/.

Sutradan smo pošli vlakom u Kočevje, koje je bilo jako razrušeno. Mi smo se naselili u neku polurazrušenu kasarnu oko 800 m izvan grada, gdje su nekad bile njemačke čete. Ubilačka četa bila je stigla prije nas, ali ih nismo više vidili. Oni su po pripovijedanju drugova bili otišli u šumu, daleko dva-tri sata hoda, ali ja to točno ne znam. Znam samo, da su tamo bili partizanski logori za vrijeme rata. Ta šuma se zvala Kočevski Rog. Zadatak moje čete je bio, da najprije u kasarnu primimo one, koje su dopratili slovenski kurirski odredi, koji su ujedno u sobama s njih skidali robu, tražili oružje i zlato - bilo je nakupljeno 5-6kg zlata, a za dragocjenosti je bio odgovoran komesar 3. čete Ljubo Barbarić Hvaranin. Mi smo slagali robu u bale i vozili na želj. stanicu kamionom. Rekli su nam, da će se roba prerađivati u vojnička odijela.) Naš zadatak je bio također čuvati zarobljenike do dolaska kamiona i tovariti ih na kamione. Zapovjednik čete bio je Pelješćanin Ivo Franković.

Mi smo bili punih osam dana u Kočevju. Stizalo je dnevno po 10 i više vlakova, sa plombiranim (zatvorenim) vagonima, uvijek najmanje 10, a gdjekad i po 20. Te su ljude dovozili iz Ljubljane, a možda i iz drugi krajeva. Skoro svi su bili vojnici-muškarci, ali i nekoliko žena, koje su silovali kod jame prije strijeljanja. Bilo je nešto i nedoraslih mladića od 15 do 16 godina te znam za slučaj, da je kapetan, plavokosi Slovenac spriječio strijeljanje jednog takvog dečka, valjda jer ga je poznavao. Od onih, koji su prošli kroz moje ruke, bilo je više Hrvata nego li Slovenaca, ali je bilo i nešto srpskih četnika. Ne znam, koje su ćete tu bile ubijane. - Svih ubijenih, veli se na dvije jame - bilo je 30-40000 u 8 dana. Kada su ubojice polazile na Bled na odmor nakon osam dana, bila je upravo nedjelja, onda je uoči toga, u subotu, bio priređen neki ples za njih sa ženama.

Na plesu su se hvalili, da su likvidirali 30-40000 neprijatelja u 8 dana. - Prema odijelima, koja smo spremali iz Kočevja, bilo je preko 30000 ubijenih. Mi smo poslali iz Kočevja preko 20 vagona robe, a dnevno smo slali 2 ili 3 vagona robe. Glede žena mogu izjaviti, da sam ih vidio 10-15, ali sam ja vidio za vrijeme svoje službe tek jedan dio tih nesretnih zarobljenika te je sigurno tih žena bilo dosta više nego li 15. Njih nisu skidali kod naše kasarne nego su ih do gubilišta vodili obučene; njih su silovali kod jama i kasnije se tim djelom hvalili, napose neki Hvaranin Kačić Božo, po činu Titov zastavnik. Žene su posebno jadno izgledale i neprestano su plakale, a bile sa rastavljene od svojih muževa, koji su bili hrvatski časnici i kod Kočevja ubijeni.

S njima nije bilo ni jedno dijete. Žene su bile obično obučene u građanska odijela, a neke su nosile vojničke hlače i čizme, i to valjda radi lakšeg putovanja. - Nama uopće nisu dali doći blizu žena, jer su očito ubojice imali s njima svoje namjere. Osim žena vidio sam možda do 200 dječaka od 14-16 godina, koji su nosili uniformu, mislim, ustaške mladeži. Njih su potukli sve, osim prije spomenutog dečka, spašenog od kapetana Slovenca. Svi su govorili, da su nevini i da nisu ništa učinili, a mnogi su i plakali.

Vagoni sa zarobljenicima izgledali su strašno: pošto im nisu dali ići izvan vagona radi tjelesnih potreba, to su vagoni bili zagađeni i puni smrada. Nadalje nisu dobivali hrane i vode na putu nikako, a ne znam, ni kako su ih hranili u logoru. Svakako je istina, da su iz vagona iznosili zanesviještene i gdjekada lude ljude, a drugi su od slabosti i žege posrtali i padali putem. Te su onda pratioci tukli ili eventualno natovarili na leda zdravijih i jačih drugova zarobljenika. Ne znam, da je kod toga bio netko ubijen. Od stanice do kasarne išli su pješice i još obučeni. Oni su bili svjesni, da idu u smrt. Neki od zarobljenika su glasno protestirali i govorili ubojicama, da će doći dan pravedne osvete.

Drugi su opet plakali, spominjući ženu, djecu, majku. Neki su govorili, da su činili dobro i spašavali čak i partizane te molili, da ih poštede, ali nitko nije dobio milosti. Ispitivanja, razabiranja medu zarobljenicima ili suđenja nije bilo: svi dovedeni u Kočevje imali su umrijeti. Zajedno su ubijani domobrani, ***, četnici, Rupnikovi vojnici i svi drugi. Bilo je čak i nešto malo njemačkih vojnika u uniformama, posebno časnika. Ubijena su tu i 2-3 ustaška pukovnika, ali se ne sjećam kako se zovu.

Čuo sam, da je više ljudi pobjeglo ispred same jame, kada su već vidjeli, da će za koji čas poginuti, te su onda riskirali život i neki su se i spasili, ali su druge ubili partizani pucajući za njima. - Ja sam spasio nekoliko ljudi uz tešku pogibao života i to u ova dva slučaja: Prvo: pred kasarnom u Kočevju opazio sam neko meni poznato lice. Nisam znao u prvi čas, tko je nego sam ga zapitao: Odakle si ti? - On se sav tresao i nije mi odmah odgovorio. Pitam ga ponovno i dajem mu kuražu, a on nato reče: Ja sam Dalmatinac, iz otoka Korčule, iz Vele Luke. - Pitam ga dalje, da li me on pozna, jer ja sam ga poznao: bio je to M. S. s nadimkom B. Veli, da me ne pozna. Ja mu se predstavim i velim: Ja sam I. G., a bio sam u križarskoj famfari u Veloj Luci. Onda me prepoznao i poljubio, zaklinjujući me, da ga spasim. - Ja sam nato otišao kap. Bokežu i garantirao svojom glavom za njega, govoreći da su ga Nijemci na silu odvukli sa sobom prigodom napuštanja Korčule i dali u hrv. vojsku /imao je tada 15 godina/. Kapetan mi veli: dobro, ali ako doznamo, da je on pomagao Nijemcima ili ***ma, onda ni tebi nema više glave. - M.S. je stalno išao sa mnom u mojoj četi te 15. dan stiže povoljan odgovor u Tetovo, gdje mi je tada četa bila premještena, tu je mali oslobođen, ali je ostao u četi 2 godine na odsluženju vojnog roka.

Drugi je slučaj ovaj: Isti M. S. me molio, da pomognem njegovom satniku I. G. iz Slav. Broda, koji stoji u vagonu s drugim vojnicima i strašno trpi žeđu. Ja sam zagrabio vode iz gustijerne u kantu i odnio do vagona, koji mi je pokazao moj mještanin M. S. Kako sam poznavao pratioce, to su me pustili do vagona i ja sam otvorio vagon i dao im piti. Kada se stražar odmakao dalje, ja sam pustio I. G. i druga četiri vojnika, koje je on izabrao i oni su pobjegli preko želj. pruge i neke livade u šumu prema jugu. Bila je već polutama, prvi suton i nisu ih primijetili. Prije bijega, u znak zahvalnosti, dao mi je neki zlatni lančić s vrata, srdačno mi zahvalio i rekao M. S., da mi dade njegovu adresu. - Ja sam kasnije dobio desetak petnaest paketa iz Slav. Broda sa šunkama, brašnom, mašću, kobasicama itd., a i mi smo njima poslali nešto ulja i smokava. Mogao mi je slati pakete, jer mu je M. S. poslao u Slav. Brod moju kućnu adresu te su paketi stizali najprije na oca, a kasnije na mene, kada sam poslije četiri godine došao kući 1949.(jer sam također odležao 6 mjeseci u vojnom zatvoru na Novoj Vesi u Zagrebu).

Nakon 8 dana prestalo je ubijanje ove ubilačke čete, dok ja ne znam da nisu neki drugi ranije i kasnije ubijali antikomuniste. Čuo sam, da su neki ljudi u civilu došli, koji su imali za zadaću, da miniraju pećine i prekriju masovne grobove, a nakon toga i zelene grane položili preko toga strašnog mjesta. - U subotu, zadnji dan ubijanja, došla je neka komisija viših oficira u uniformi, koju sam osobno vidio (bilo je 5-6 ljudi među kojim puk. Dule Korać, Srbin s Korduna, te ostali potpukovnici i majori), a uz njih je bilo 2-3 civila u dobrim odijelima. Kod nas u kasarni zaustavili su se jedva pola sata, a primio ih je Simo Dubajić i komesar Ivan Bokež. Oni su gledali, kako mi rad vršimo oko pakiranja odijela te su posebnu brigu posvetili skupljenom zlatu i na kraju ga ponijeli sobom.

Predao im ga je Bokež, a da nama nisu ostavili niti jedno pero za pisanja. tiokež nije kasnije imao neprilike radi predanog zlata, što znači, da je predao zlato u ruke pravim ovlaštenim ljudima. - Nakon toga otišli su u šumu, kod jama - masovnih grobova. Doznao sam pri dolasku komisije, da im je zadaća razviditi, kako je obavljen posao masovnog ubijanja i da li su dobro uklonjeni svi vidljivi tragovi ubijanja ljudi u masi. Komisija nije natrag dolazila u Kočevje. Prije odlaska komisije čula se je eksplozija iz šume (nekoliko njih uzastopce) te smo bili uvjereni, da se tim pokrivaju jame s tisućama mrtvih tjelesa.

Ubilačka četa otišla je u nedjelju u jutro vlakom na Bled preko Ljubljane (oko 7 sati). To sam kasnije doznao, kada su se ubojice povratili svojim četama u Makedoniju. Pričali su, da su bili dobro nagrađeni tako, da su dobili odmor na Bledu u nekom hotelu kroz 10 ili 12 dana, da su bili vrlo dobro hranjeni i da su se sjajno zabavljali, jer su se kupali i imali čamce na raspolaganju, a svaku večer davana je za njih predstava od neke diletantske grupe, poslane im iz štaba divizije. Svi ti su bili visoko odlikovani i svaki od njih je imao 2-3 odlikovanja, a imali su također i zlatne satove, fotografske aparate i slično. Među tim najviše odlikovanim ubojicama bio je neki Čepić Ante iz Makarske, kurir štaba brigade, omladinski rukovodilac, star 21-22 godine. Poslije toga događaja hvatali su živčani napadaji (tzv. partizanska bolest) mnoge od tih ubojica. U svakom slučaju smatrani su oni najpovjerljivijim medu najpovjerljivijim partizanima-komunistima.

Moja 3. četa ostala je do nedjelje navečer u Kočevju te vlakom bila prebačena u Kranj, gdje smo ostali desetak dana i bili poslani dalje u Tetovo, Makedonija, gdje smo stigli 7.VII.1945. Da je gore navedeno točno i istinito meni je sve pred svjedocima pročitano - svjedočim spojim vlastoručnim potpisom te sam pripravan dati svoje svjedočanstvu pred svakom ovlaštenom komisijom, a istinitost garantiram i svojim životom."

(Svjedočanstvo drugo)

Rođen sam 1926. god u Bosanskoj Posavini. Otac mi je otišao 1941. god. u vojsku, u domobrane, a stariji brat također poslije povratka s rada iz Njemačke bio je mobiliziran u Njemačke jedinice. To je bio slučaj i s većinom mladića rođenih 1922., 23, 24. i 25, naime bili su mobilizirani u Plavu diviziju, Handžar-diviziju, Mujinu diviziju, SS itd., tako da je Bosanska Posavina ostala samo sa starcima ženama i djecom na milost i nemilost četnicima. …

Bilo je proljeće (1945) i tada smo već bili u povlačenju. Išli smo preko Velike Gorice prema Zidanom Mostu i preko planinskih klisura prema Celju. Celje je bilo u partizanskim rukama ali je Bobanova Crna legija tu napravila prodor te i mi s njima. Skrenuli smo lijevo prema Otiškom Vrhu i probili se cestom ispod sama Triglava pored izvora Save. Datuma se ne sjećam, ali smo bili na Bleiburgu između 14. i 16. svibnja. Oko 11 sati tog dana stigao je medu nas general Herenčić i Crljen i rekli nam da trebamo predati oružje i da se nikome ništa neće dogoditi te da će nam Saveznici dati zaštitu. Veći broj Crnogorskih četnika kao i manjina hrvatske vojske nije predala oružje i razbježali su se po okolnim šumama. Velika većina Hrvata koji nisu sudjelovali u nekim značajnijim ratnim akcijama i koji se nisu osjećali krivima predali su se. Odložio sam oružje s ostalima, a poslije toga su nas Englezi odveli na obližnju željezničku stranicu gdje su nas ukrcali u vagone za prijevoz stoke i obećali nam da nas voze u logore u Italiju. Vagoni su bili potpuno zatvoreni i bilo je mračno u njima. Ne znam je li bilo sutrašnji ili preksutrašnji dan kad su otvorili vagon i kad smo se našli u Dravogradu. Engleza više nije bilo. Bili su samo partizani. Oko vagona su bili postavljeni mitraljezi, a nas su svrstali u redove od po 8 osoba. U tom vagonu je bio i Abdaga Mesić sa ženom i sinom od kojih 10 godina. Kad je vidio gdje smo se našli samo je povikao "prevareni smo", izvadio mali talijanski pištolj baretta 6.35, ubio ženu i sina, a zatim sebe. Kolona je krenula od Dravograda u pravcu Maribora i u prednjim redovima su bili časnici. Gdje bi nas zatekla noć tu bismo i prenoćili. Prvu noć smo proveli na jednoj ledini kraj voćnjaka prije ulaza u Maribor. Voćnjak se nalazio između ceste i rijeke Drave. Po noći su partizani s baterijom izabirali pojedine momke te ih mučili i ubijali pored ceste. Bilo je to užasno slušati. Jedan se mladić skočio da obrani prijatelja i istrgne ga iz ruke mučitelja zatim su obojica skočili u Dravu i nestali. Pucali su iza njih. Nama je svima naređeno da legnemo, a zatim su počeli pucati preko nas. Te noći su odveli sve časnike i još mnogo vojnika s njima i ovi se nikad nisu vratili. Naš broj se smanjio za koju tisuću ljudi.

Uzelo nam je nekoliko dana dok smo stigli u okolicu Zagreba i bili smješteni na livadu Prečko. Preko te ledine vodi cesta do jedne velike zgrade na samoj obali Save. Natrpali su jednu cijelu pukovniju u tu zgradu (do četvrtog reda ispred mene) i tu su ih počeli tući unakrsnom vatrom i bacati u Savu. Veliki broj je i sam skakao u Savu i nastojao se spasiti. Nekima je to i uspjelo kao mom prijatelju M.M. iz sela M. kod Orašja. Kasnije je došla jedna žena, partizanski oficir ili major, neki general i 2 niža oficira i tražili da se prijave svi 'Dalmatinci' da bi im se moglo dati propusnice i poslati ih kućama. Svi se nisu prijavljivali jer su sumnjali da se radi o prevari. Oni koji su se prijavili dobili su propusnice i otišli. Ne znam što je s njima bilo kasnije. Sutra smo krenuli prema Sisku. U selu Lekenik sam susreo čovjeka iz mog sela M.G. u partizanskoj odjeći. Bio je zarobljeni domobran i kao takav vidio sve zločine i ubijanja ljudi iz kolona koji su trčali po obližnjim kanalima i na jedan obližnji bunar koji se nalazio u voćnjaku da se napiju vode. Skoro svi su bili poubijani. Put od Dravograda do Siska je trajao otprilike 14 dana. Pred Siskom su bile postavljene kojih 500 metara duge kolone kordunaških Srba s obje strane puta sa svim mogućim oruđima koja se upotrebljavaju u poljoprivredi. Natjerali su nas da moramo proći između njih u redovima dva po dva. Nije bilo čovjeka da nije bio osakaćen. Pošto sam rastom mali provlačio sam se četveronoške između ljudi i prošao neozlijeđen. Tu je oko 1000 ljudi bilo smrtno ranjenih i partizani iz naše pratnje su ih poubijali iz pištolja. U Sisku su nas preveli u neki logor u blizini rijeke. Logor su najvjerojatnije upotrebljavali Nijemci u vrijeme rata. Oko logora su bili postavljeni mitraljezi. Po noći su pretraživali svjetiljkama po logoru, izvodili ljude i nitko se od njih nije vraćao. U tom logoru sam se zadržao 6-7 dana.

Jednog dana su došli neki partizanski oficiri i tražili da se prijave svi oni koji su 1927., 28., ili 29., godište ili oni koji imaju domobranske iskaznice. Bilo ih je tu možda kojih 5-6000 koji su se prijavili, a među njima i mnogi iz mog sela D. Mnogi od njih su bili stariji, ali su se prijavili da su mlađi i bili odvedeni iz logora. Po savjetu mog tetkića L. i ja sam se prijavio među mlađe idući dan. Svi prijavljeni smo bili odvedeni preko Save u neku staklaru ili ugljaru, ne sjećam se već kako su je zvali. Tamo sam našao one koji su bili odvedeni prije nas. Saznao sam daje te noći iz logora od preostalih bilo odvedeno više od šest stotina, poubijani u Vrgin Mostu i tamo pobacani u neku jamu.

Odatle su nas pustili oko 70 i odredili nam put preko Korduna prema Karlovcu i dali nam za sprovodnika jednog bivšeg domobranskog časnika. Do Karlovca smo putovali 2 dana. Prenoćili smo u Vrgin Mostu u ruševinama neke tvrđave. Tamo smo došli u neki logor u kome je bilo više tisuća zarobljenika. Bivši zarobljenici četnici još u četničkim odorama osim kokarde su maltretirali hrvatske vojnike i tjerali ih da marširaju po logoru lijeva-desna, lijeva-desna... Bili su najvjerojatnije kordunaški četnici. Našao sam tu i dvojicu svojih komšija L. P. i G. BA. bivše domobrane. Pekli su na vatri ljusku od krumpira. Nisu nam već danima ništa davali jesti, a moji su zemljaci u logoru pronašli smetlište na kome su na dubini od 40-50 cm pronašli ljusku od krumpira koji je vjerojatno nekad davno vojska tu upotrebljavala. Tu sam proveo 5-6 dana.

Kasnije je izdato naređenje da svako treba ići u pravcu svog kotara i tako smo se rasporedili svi koji smo trebali ići u pravcu Broda. Bilo nas je oko 30 000 u koloni. Kolona u kojoj sam išao od Drvograda do Siska bila je ista i nismo se nikom pridruživali niti razdvajali. U Sisku smo bili raspoređeni po godištima i redovima vojske, a u Karlovcu smo bili raspoređeni prema kotarevima iz kojih potječemo. Taj put nam je trajao oko tjedan dana. U Slavonski Brod nas je došlo kojih 25-28.000, a kolona je bila duga oko 10 km. Nas koji smo trebali ići u Bosanski Brod postrojili su dva po dva i preveli preko mosta na Savi napravljenog od platuna. Tamo nas je čekala komisija i liječnički pregled u svrhu uključivanja u radne akcije ("obnova zemlje"). Meni poznati dr. R. mi je dao iskaznicu da sam nesposoban i napisao mi propusnicu kući. Kad je kolona nesposobnih postala prilično velika došla je neka ženska, kapetan prve klase zaprijetila se doktoru, a nas sve svrstala u posebnu kolonu osim onih koji su bili previše stari i nemoćni.

Neki od nas su odmah bili uključeni u partizanske jedinice i poslani u borbe s križarima na Vučjaku i Ivan Planini. Ja sam krenuo s kolonom od oko 25.000 ljudi preko Dervente prema Doboju. Kad smo dovedeni na jednu ledinu pored rijeke Bosne u Doboju (na mjestu današnje nove Dobojske stanice) tu nas je jedna partizanka postrojila 4 po 4, a prisutan je bio Koča Popović i još neki visoki partizanski oficiri, zatim je izabrala oko 300 osoba među kojima sam bio i ja. U to vrijeme su stigla dvoja kola s volovskom zapregom puna lopata i krampova. Dva partizana su uzeli špagu i razmjerili prostor u kvadrate metar sa metar i naredili nam svakome da kopamo po l rupu duboku do ramena. Kad smo završili kopanje vratili su nas nazad u kolonu (na čelo kolone). Iz ostataka kolone je izabrala drugih 300 ljudi koji su morali ući u rupe, a onda novih 300 koji su ih trebali zasuti pjeskom do ramena. Ostale su im samo glave iznad zemlje. Poslije oko sat vremena dovedeni su seljaci Srbi iz okolnih sela s petokrakama na glavi u civilnim odijelima s konjima, volovima, zubačama, drvenim drljačama i vukli ih preko ljudskih glava. Bilo je to užasno gledati. Umjesto u svoj kotar nas preostale su uputili od Doboja prema Sarajevu. Išli smo uz Bosnu i imali jaku partizansku pratnju na konjima. Pratnja se smijenila u Alipašinu Mostu. Na tom putu su mnogi ubijeni. Bili smo gladni i bosi, po nogama su nam bile same ispuklotine i rane. Naša kolona se naglo smanjivala i u Sarajevo nas je stiglo oko 20.000. Nismo ušli u Sarajevo nego smo prenoćili na Alinpašin Mostu blizu nekog izvora. Sutra smo krenuli u pravcu Mostara. Gdje bi nas noć zaticala tu bismo noćevali. Ubijali su nas na svakom koraku, a mnogi su se sami ubijali skačući u Neretvu. Glad i iscrpljenost su bili takvi da mnogi nisu mogli izdržati dalje pješačenje i bili su ubijani. Kad su nas doveli do Bradine (Pavelićevo rodno mjesto) tu je pratnju preuzela Deseta brigada 29. divizije Đure Pucara. Izvršili su neviđene zločine nad nama. Na kotama oko Bradine su postavili mitraljeze, a nas su natjerali da trčimo, po kozjim stazama, i pri tom su nas ubijali iz mitraljeza. To je trajalo cijeli dan. Kad su nas ponovo stjerali na cestu više od pola je bilo poubijano. Mrtvace su vukli za noge konjima i bacali u Neretvu. Prenoćili smo uz cestu na kamenjaru. Cijelu noć svijetlili su baterijama, izvodili pojedince i ubijali ih. Prilikom dolaska u Mostar smjestili su nas u tzv. Sjeverni logor. Logor je bio velika poljana uz Neretvu ograđena bodljikavom žicom tako da su i logorske zgrade bile izvan žice. U žici je bila jedna velika hrpa - velika kao kuća - slame koja je iz slamarica izbačena na jednom kraju logora. Slama je bila puna stjenica, prašine i prljavštine. Kad smo dotjerani u logor oko 4 sata poslije podne tamo nije bilo nikoga. Tu nas je stiglo otprilike 7-8 tisuća. Kad se spustio mrak primijetio sam čovjeka kako izlazi ispod slame i priključuje se nama novodošlima. Bilo je vedro i toplo vrijeme i prespavali smo na otvorenom. Bio sam radoznao tko je taj čovjek iz slame. Došao sam mu bliže i u tom momentu on je prepoznao mene. Bio je moj daljnji rođak iz sela G., Pejo S. Rekao mi je da ove strahote preživljava već tri tjedna u Mostaru. Rekao je da ovdje kroz tri tjedna kako je stigao dovode kolone po danu i da ih ubijaju u obližnjim zgradama tako da ujutro u logoru više nema nikoga niti bilo kakvih tragova o sudbini poubijanih. On se svaki dan priključivao novoj koloni i ponovo se po noći skrivao u slamu. Čuo je samo jednom da je jedan mali dio ljudi odveden u Trebinje, a svi ostali su likvidirani u logoru u Mostaru. Kaže da je u njegovoj grupi bilo oko 10.000 ljudi. Oko 3000 su odvedene, a ostalo sve je pobijeno bez da se čulo i jednog pucnja. Šta rade od mrtvih tjelesa nisam mogao znati jer je po danu sve mirno i ništa se ne izvozi iz logora. Po danu bi razbojnici ponekad izišli nasred praznog logora i pravili neke planove. Čuo sam kako se dozivaju između sebe i zapamtio neka imena kao Bradvica, Marijan, Grandić, Dangić, neki Jovo itd. Te večeri oko 10 sati Pejo mi je rekao da se sakrijem s njim u slamu. Malo iza toga su baterije počele svjetlucat i vodili su u grupama po trojicu, petoricu, desetoricu prema logorskim kasarnama i nitko se nije vraćao. Logor je ujutro bio prazan. Nikog nisu izveli izvan logora. Oko tri poslije podne stigla je nova kolona s oko 3-4000 ljudi. Pomiješali smo se s novodošlima. S južne strane žice dolazio je miris kruha i primijetio sam da se odmah uz žicu nalazi pekara. Pored pekare sam primijetio nekog mladića, a kad sam se približio žici prepoznao sam ga. Bio je to sin mog učitelja K. Izajbegovića iz Mostara koji je bio u istom razredu u kome i ja, a otac mu je bio seoski učitelj kod nas u D. sve do mirovine, kad se preselio u Mostar. Bilo mu je ime B. Zovnio sam ga, on se okrenuo i prepoznao me. Otišao je u pekaru i donio mi cijeli topli kruh i progurao ga kroz žicu. Podijelio sam kruh s Petrom (Pejom) i ponovo smo oko deset sati otišli u slamu. Drugih dana smo gladovali, a kad bi novodošli dolazili u logor pridruživali smo se njima i neosjetno tražili po njihovim torbama nešto za pojesti. Treći dan se ponavljao isti prizor - predvečer se logor punio, ujutro je ostajao prazan. Zadržao sam se tu 4-5 dana.

Jednog dana je dovedena grupa od oko 6.000 ljudi većinom svi Hercegovci, koliko sam mogao primijetiti po govoru i onome što su razgovarali između sebe. Tu noć su neki ljudi odvedeni kamionima kroz kapiju, a drugi su bili odvedeni u kasarne, čuli su se jauci i nitko se iz njih nije vratio. Dan kasnije je dovedena jedna kolona od oko 3000 ljudi pred zoru, a kad su prestali s odvođenjima u obližnje zgrade, uključili smo se u tu kolonu. Oko podne došli su neki oficiri iz Desete hercegovačke brigade, 29. divizije (koliko sam mogao doznati) na čelu koje je bio Đuro Pucar, a politički komesar Đemal Bijedić. Oko podne su odvojili nas oko 700, a Pero je ostao u grupi koja je ostala u logoru. Preživio je i viđao sam ga poslije povratka kući, ali nikada nismo razgovarali i pravili smo se kao da se ne poznamo. Odveli su nas preko Nevesinja u Gacko i tamo razdijelili po seoskim domaćinstvima. Seljaci su bili Srbi i bili su naoružani. Dali su nam kose i morali smo kositi livade. Straže su stalno bile nad nama, a mi nismo imali snage ni da hodamo, a kamo li da kosimo. Tjerali su nas kandžijama kao stoku. Pojedini seljaci kod kojih smo radili bili su okrutni prema nama, a drugi opet dobri. Radili smo na tim poslovima oko tjedan dana, a poslije toga kad su ostaci četnika napali na Gacko, (rekli su nam da ih je bilo oko 5000) i kad je Deseta brigada 29. divizije vodila s njima borbe oko Bilaće i u dolini oko Gackog te stjerali četnike u neke ruševine u Gackom, a nama su podijelili puške i doveli nas da se borimo s četnicima. Mi smo bili opkoljeni od četnika, a oni opet opkoljeni od partizana. Borba je trajala cijelu noć, a tko od nas nije htio pucati bio je ubijen. Tu nas je ubijeno najmanje 100. Sutradan su nas odmah povukli u Mostar i kad smo došli na Mostarsku željezničku stanicu bilo je oko 4 sata poslije podne. Tamo je bila još jedna grupa od oko 300 do 400 ljudi. Strpali su nas u male vagone i povezli prema jugu. Ujutro smo se našli u Zeleniki. Tamo smo se zadržali oko 2 sata i rekli su nam da čekamo na neki brod. Došao je konačno brod za prijevoz drveta i nas oko 1000 su strpali unutra. Sve su zatvorili i nismo znali kuda se vozimo. Ujutro smo se iskrcali u Boki Kotorskoj. Pred nama je išao neki partizan, a mi za njim kroz neku tvrđavu, a zatim smo se penjali tisućama stepenica na vrh Lovćena, a onda smo se spuštali prema Cetinju gdje smo i prenoćili u nekim ruševinama. Idući dan su došli kamioni i prevezli nas na albansku granicu, koliko se sjećam planina se zove Njegovača. Preko jedne doline smo mogli vidjeti samo neku električnu trafo-stanicu u blizini koje je bila i jedna seljačka kuća. Tu smo sjekli drva i iznosili prema cesti cijelo to ljeto i zimu do prosinca. 'I'u su mnogi pomrli od gladi i iznemoglosti i od oko 1000 ljudi ostalo nas je odo 370 živih. Iz mog sela su se tu sa mnom našli i M. J. i M. K Oba su se vratili živi kućama. Tu su nam donosili po malo graha i kukuruzovog brašna, a morali smo kuhati sami. 14. prosinca 1945. stigla je neka engleska komisija s oko dvadeset velikih kamiona. Bili su obučeni u žute uniforme i naoružani. Preko prevodioca su razgovarali sa seljakom, Crnogorcem, koji je živio nedaleko od trafo-stanice i bili su ljuti. Naredili su nam da svi idemo prema cesti i da se ukrcamo u kamione. Sav alat i sve što smo imali je ostalo na mjestu gdje smo radili. Odveli su nas u Boku Kotorsku. U Boki su nas ponovo preuzeli partizani, utovarili u drvaricu (brod) i odvezli u Zeleniku. Tamo su nam dali iskaznice da smo bili u rezervi i zaprijetili da ne smijemo nikome kazati što se s nama događalo. Rasporedili su nas u željezničke vagone prema kotarevima iz kojih potječemo. Svi koji smo išli prema sjeveru trebali smo ići prema Brodu uskim kolosijekom, a u Brodu presjedati na široki. Vagoni su bili za stoku i bili su zapečaćeni izvana tako da ništa nismo mogli vidjeti, a nuždu smo morali vršiti u vagonima. U Šamcu nas je dočekala OZNA (KOS). Tu su nas ispitivali nekoliko dana. Zahvaljujući obiteljskom prijatelju, a koji je tada bio mjesni sudac S. J. bio sam pušten kući. Kad sam došao kući (oko 22. prosinca 1945.) nije me poznao ni otac ni majka ni braća i sestre. Imao sam oko 35 kg. U selu je zbog križara bilo zavedeno opsadno stanje i tko bi se god pojavio izvan kuće kad padne mrak bio bi ubijen. Moj djed je imao stan (salaš) u blizini Save i tu sam proveo duže vremena s njim dok se nisam oporavio. Pričao mi je o strahotama koje su se događale u našem kraju takom rata, a pogotovo završetkom rata i o borbama u Odžaku. Čim sam se oporavio morao sam zbog osobne sigurnosti napustiti rodni kraj, da bi kasnije pobjegao u inozemstvo.

Svjedočanstvo zapisano u veljači 1988. Spreman sam ovo svjedočanstvo osobno iznijeti pred svakom mjerodavnom komisijom.