odluku da se ide u BG je donio hrvatski Sabor u kojem su Hrvatsko-srpska koalicija + Starčevićevi pravaši imali 59 od 88 mandata
https://hr.wikipedia.org/wiki/Izbori_za_Hrvatsko-slavonsko-dalmatinski_sabor_1913.
tako da "ignoriranje volje naroda" koje navodi autor baš i ne stoji. Većina legitimnih političkih predstavnika je bila za
dalje, taj isti narod je u Dalmaciji napeto očekivao tko će prije doći, Srbi ili Talijani. I navijao za Srbe jer su bili manja opasnost od Talijana. Slale su se depeše u Zagreb tražeći da se ujedinjenje sprovede što prije jer će inače Dalmacija sama proglasit isto. Kao što su to već napravile Vojvodina i Bosna
tadašnji Zagreb je zapravo potpuno nemoćan. Ljudi ne shvaćaju kakav je metež bio. Srijem i BiH su već otpali i ne priznaju nikakva naređenja iz ZG, Dalmacija planira isto. S mora nadiru Talijani, a s istoka Srbi. Sam Sabor nema nikakvu vojsku (ima par jedinica u ZG). Nije bilo baš nikakvih uvjeta da se ujedinjenje 1918. godine provede po standardima 21. stoljeća: prvo par godina pregovora, pa rasprava u Saboru, dva-tri čitanja, amandmani, pa opći referendum, pa onda dalje...
[uredio ian wright - 04. prosinca 2018. u 12:18]