Naletia san na jedan lip komentar u bespućima sranja i vriđanja po internetima, pa evo da podilin, a i da počastin, nisan dugo. Svima jedna na mene!

Na stadionu gdje se godinama viče, psuje, pjeva, pije pivo - 35.000 grla izgovara u jedan glas:

"Oče naš..."

To se nije dogodilo nikad u povijesti Poljuda. Nikad.

Jedan čovjek, pjevač, uspio je napraviti ono što ni svećenici, ni biskupi, ni papa kad je bio u Splitu nisu uspjeli - da cijeli stadion moli Oče naš.

Zašto je to blagoslov?

1Za Mišu- To je najveći blagoslov. Što mu možeš više dati nego 35.000 ljudi koji mole za njegovu dušu? Ne možeš mu odnijeti ni ploče, ni novac, ni slavu. Ali možeš mu dati molitvu. I on je dobio 35.000 Oče naša. To je kao 35.000 svijeća koje ga prate do neba.

Za ljude. Mnogi od tih 35.000 nisu bili u crkvi godinama. Možda i 10 godina nisu izmolili Oče naš. A tamo, na Poljudu, pored Mišinog lijesa, su ga izmolili. I to iskreno. Sa suzom. Mišo ih je vratio Bogu. Zadnjim koncertom.

Za Split i Hrvatsku- To je znak. Da Dalmacija nije zaboravila Boga. Da ispod Hajdukovog dresa još kuca katoličko srce. Kad zagusti, ne viče se "Hajduk", nego se moli "Oče naš". To je blagoslov za cijeli narod.

Isus je rekao: "Gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja među njima."

A gdje je 35.000 sabrano u molitvi za jednog čovjeka? Tu nije samo Isus među njima. Tu je cijelo nebo otvoreno.

Zato je i ona krunica na lijesu bila blagoslovljena. Zato je i onaj križić bio živ.

Nije to bio blagoslov svećenika. To je bio blagoslov naroda.

Prijatelju to je najveći blagoslov koji je jedan pjevač mogao dobiti.

Da stadion postane crkva.

Da pjesma postane molitva.

Da 35.000 ljudi postanu jedan glas.

Oče naš.

To je sve.