Pera Luković na e-novine.com
Odiseja hrvatskog ambasadora
OD NEMILA DO NEDRAGA
Dok je boravio u jednoj od zgrada vlade
i čuo da je stigao neko iz hrvatske ambasade – Božidar Đelić,
potpredsednik vlade, pobegao je u prvu kancelariju i zaključao se, da
slučajno ne sretne Neprijatelja!
U četvrtak uveče, 11. decembra, u hrvatskoj rezidenciji u Beogradu
održaće se oproštajni prijem ambasadora Tončija Staničića: posle četiri
godine u Beogradu, tokom kojih je preživeo rutinsko kamenovanje
ambasade, paljenje iste kao i ostale izlive domaćinskog gostoprimstva –
Staničiću ipak nije uspelo da svoj mandat okonča onako kako to nalažu
vekovni diplomatski običaji. Da podsetimo: običaj je da ili predsednik
države ili premijer ili makar ministar spoljnih poslova ili makar
gradonačelnik odvoje nekoliko minuta svog dragocenog vremena i u
oproštajnu, kurtoaznu posetu prime ambasadora; takav gest minimum je
državničkog vaspitanja, elementarni dokaz civilizovanog ponašanja.
Međutim, ono što važi za čitav svet ne važi za tadićevsku Srbiju
koja je, već nedeljama, u samoproglašenom propagandnom ratu protiv
večito neprijateljske Hrvatske, delimično zbog hrvatske tužbe
Međunarodnom sudu pravde, delimično zbog priznanja nezavisnosti Kosova,
delimično zbog ljubomore Vuka Jeremića koji nikako neće da shvati zašto
ga toliko ne vole u Zagrebu koliko u Beogradu, delimično zato što
Srbija nema more, a uopšte zato što je reč o – Hrvatima.
Prvi je poslušničku nogu povukao gradonačelnik Beograda Dragan
Đilas, koji je odbio da u posetu primi Staničića, a pride – odbio je
zahtev hrvatske ambasade da iznajmi veliku salu Skupštine grada za
oproštajni prijem ambasadora. Predsednik države Boris Tadić kao đavo od
krsta beži od primisli da se vidi s nekakvim Hrvatom, naročito kad je
taj ambasador u odlasku; nesrećni premijer Mirko Cvetković koji sve
više liči na Zorana Lilića po tome da se ne meša u svoj posao – sebe je
ubedio da oproštajne posete nisu u opisu njegovog neradnog mesta i sve
prebacio na neumornog Vuka Jeremića, koji iz patriotskog inata ni po
koju cenu neće, ne želi, ne pada mu pamet da vreme gubi s nekakvim
polusvetom iz zemlje s kojom smo u svakodnevnom ratu.
Nije anegdota: dok je boravio u jednoj od zgrada vlade i čuo da je
stigao neko iz hrvatske ambasade – Božidar Đelić, potpredsednik vlade,
pobegao je u prvu kancelariju i zaključao se, da slučajno ne sretne
Neprijatelja!
Ukratko: Srbija se ne oprašta, ali ne zaboravlja!
Gradonačelnik Beograda u ratu protiv Hrvata
ĐILAS MRZI OPROŠTAJE
Gradonačelnik Beograda Dragan Đilas –
desna i leva finansijska ruka Borisa Tadića – odbio je da u oproštajnu
posetu primi Tončija Staničića, ambasadora Hrvatske, valjda kao dimni
signal da multimilioner Đilas saoseća sa izbeglicama iz „Oluje“ i sa
njima deli bol (ali ne i pare) glede fascinantne srpske kontratužbe
Međunarodnom sudu pravde
Netom
objavljen rat Borisa Tadića i njegovog Demokratskog stranačkog kartela
protiv Hrvatske – ušao je u fazu tradicionalne srpske osvete po
proverenom sistemu Slobodana Miloševića; svojevemeno je, tamo davne
1989, američki ambasador u Beogradu Voren Cimerman čekao punih godinu
dana da se predsednik Srbije umilostivi i primi ga u audijenciju; svega
19 godina docnije, novembra 2008, gradonačelnik Beograda Dragan Đilas –
desna i leva finansijska ruka Borisa Tadića – odbio je da u oproštajnu
posetu primi Tončija Staničića, ambasadora Hrvatske, valjda kao dimni
signal da multimilioner Đilas saoseća sa izbeglicama iz „Oluje“ i sa
njima deli bol (ali ne i pare) glede fascinantne srpske kontratužbe
Međunarodnom sudu pravde.
Ovde više nije reč o primenjenom primitivizmu pomenutog Đilasa
– primitivizam je odavno njegovo srednje slovo – već o minimumu
pristojnosti, naročito kad je u pitanju veleposlanik ambasade koja je,
po srpskom plamenom defaultu, poslednjih godina, kad god je bilo
prilike, uvek bila kamenovana, paljena, razbijana i razjebana samom
činjenicom da je bila „hrvatska“, odnosno „neprijateljska“, odnosno
„ustaška“, odnosno „antisrpska“.
Ali, kako je Đilas samo vojnik Borisa Tadića i posilni Vuka
Jeremića, za razumevanje je potez ignorisanja kojim je pokušao da
izbriše sve ono što je Tonči Stančić – jedan od najkultivisanijih
ambasadora u Beogradu – činio godinama: pokušavao i uspevao da poveže
pokidane niti saradnje između dve države, organizirao čitav niz
manifestacija, konačno, vlastitu foto-izložbu usred Beograda, na šta mu
je uzvraćeno đilaštinom tipa „ko te jebe kad si Hrvat“.
Sve to, razume se, nije bilo dovoljno da gradonačelnik Đilas nađe
petnaest minuta dragocenog vremena za oproštajnu posetu za jednog od
velikih prijatelja Beograda. Politička mantra tadićevske propagande
koja svakog Hrvata vidi kao potencijalnog ustašu, baš kao u vreme
Slobodana Miloševića ili Vojislava Koštunice, dočekala je na primeru
odlazećeg hrvatskog veleposlanika svoju najbedniju sliku, zahvaljući
Draganu Đilasu i njegovim nalogodavcima.
Kako ono beše 1996, majke ti: „Beograd je svet“?
Srećom, zahvaljujući Đilasu, Beograd je danas deo Demokratske stranke Borisa Tadića.
Malo li je?
Pitajte Tončija Staničića.

Ja sam protiv svakog nacionalizma,jer je nacionalizam najnizi oblik drustvene svesti - Koca Popovic