Imao se Rašta i roditi

Molim forumase da ne citiraju Vuka Draskovica: 'em je apologeta cetnistva, sto je znamo, esencijalni fasizam kudikamo gori od Hitlera, Musolinija i Pavelica zajedno, 'em je, kao sto takodje znamo, vodio istu politiku kao i Milosevic...kako da verujemo takvom coveku?

http://www.youtube.com/watch?v=hAcqpO7tQzY


http://www.youtube.com/watch?v=TZOrgK0cp6k

Bogme, interesantni su ovi pogledi na te događaje 20 godina kasnije.  Mislim, lako je danas biti pametan o tome, ali u ono vrijeme su stvari izgledale potpuno drugačije.  Pogotovo nama u Hrvatskoj.  Naime, Miloševića naravno nismo ni malo voljeli, ali Vuka Draškovića smo se baš ono bojali.  Imali smo dojam da je taj onaj najgori četnik i velikosrbin, puno ekstremniji od Miloševića, i da ako mu uspije doći na vlast, najebali smo jer odma sutra kreće rat i klaonica...  A sada kad čitam ove članke ovdje da je on bio zadnja šansa da se Milošević i sve ono što se dogodilo poslije spriječi, čini mi se kao da netko žali što u Hrvatskoj Tuđmana i HDZ nisu u to isto vrijeme zbacili HSP i Paraga.

No, što ja znam, nisam ja od tamo... samo se prisjećam te psihoze od onda.

Stvar je s Vukom što je on najvjerojatnije prilično nesposoban za "pravu" političku utakmicu, odnosno efikasnu i pragmatičnu političku borbu na dnevnoj bazi, u nekakvoj perspektivi dugog trajanja. Uz to je anakron. Imao je svoje zvjezdane trenutke kao jedan od vođa antikomunističke opozicije, kao lider nekakve polugrađanske i poluseljačke tradicionalne, ""nacionalne" i "domaćinske" Srbije (Konstatinović bi rekao "palanačke"), kojoj trebaju "nacionalni" intelektualci, ali ti trenuci su daleka prošlost. Duh vremena ga je od tada više puta temeljito pregazio.
Vuk je osim toga, ako ne računamo petrificirane nostalgičarske sentimente spram ravnogorskog pokreta, imao velikih oscilacija. Ne treba nikada smetnuti s uma njegovu ulogu u genezi nacionalšovinističke atmosfere s kraja '80-ih i početka '90-ih godina, ali on je jedan od rijetkih koji je povremeno imao snage da javno iskaže kolebanje oko svojih stavova i stanovito "kajanje"/"samokritiku" za svoje postupke te kritizira ulogu Srbije u ratovima 91-95. Ne znam jesu li te oscilacije odraz jednog ipak tankoćutnog intelektualnog i moralnog habitusa sposobnog za iskreno grizodušje i samokritiku ili pak samo odraz političke netalentiranosti i opće intelektualne nekonzistentnosti i zbunjenosti.

Cijela ta Montevideobogtevideo priča ima jedan meni zanimljiv predtekst koji se da naslutiti iz čitanja knjige koja je prethodila filmu. Radi se o premještanju sjedišta državnog nogometnog/fudbalskog saveza iz Zagreba u Beograd. Upravo je ta, s "političkom" pozadinom i policijskom logistikom, odrađena akcija dovela do "bojkota" reprezentacije od strane hrvatskih klubova, tako da je reprezentacija koja je otputovala u Urugvaj zapravo bila jedna selekcija beogradskih klubova + dvojica srpskih nogometnih gastrabajtera iz Francuske.
Ne smijem ni pomisliti što se moglo desiti da je u Urugvaj stigla kompletna reprezentacija Jugoslavije s igračima iz Građanskog, Concordije, HAŠK-a i Hajduka. Vjerojatno bi Urugvajcima u onoj odlučujućoj tekmi trebalo bar 5-6 policijskih asistenata za postizanje golova...

Nego, što bješe taj Tirke ovom drugom legendarnom Bogdanu Tirnaniću?

Bio mu je ako se ne varam stric. A sto se tice ovog predteksta o kome dida prica, zaista preporucujem knjigu Vlade Stankovica. Covek je vrhunski sportski novinar, a na ideju za ovu knjigu je dosao tako sto je gledao americki film "Igra njihovih zivota" koji tretira pobedu americke fudbalske reprezentacije nad Engleskom 1950. Pomislio je, u fazonu, ako oni o tome mogu da naprave film, sta mi cekamo sa Urugvajem? I jos nesto, oko tog cuvenog preseljenja sedista saveza iz ZG u BG, svi detalji su jako lepo opisani i dokumentovani, sve pratece manipulacije, doslovno izmisljanje klubova po Hrvatskoj itd. Zaista ne znam nijednu drzavu ciji fudbalski savez nema sediste u prestonici.