„Pa
to što ove naše klince, ove što mucaju Đinđića, jebeš, pa rasturaš, a
‚vamo kuliraš naprednjake koji su od pokretnih stepenica utripovali da
je trenažer. Našima naslovna, a ove u ćošak. I šta je tu strašno, pa
zbunili se malo, trema, jebi ga, Đinđić! Nije u redu, majke mi...“
Pokušam da mu objasnim da te dve gluposti nemaju istu težinu, al‘ neće
da čuje. Prekida me u po rečenice i samo vergla ono svoje „nije u redu“.
Na kraju, završismo razgovor bez značajnijih rezultata. Ni breg
Muhamedu ni Muhamed bregu. Tako vam je to kad ste član partije. Osećate
potrebu da treba da branite i ono što se odbraniti ne može.
A zapravo sam hteo da kažem sledeće... To što će za SNS glasati neka
uboga tetka, koja ne kapira svrhu pokretnih stepenica (Rage Against the
Machine!), mnogo je manje opasno za zemlju Srbiju od činjenice da
reprezentativni podmladak DS-a, dakle budući ministri, poslanici,
direktori (po partijskoj liniji) javnih preduzeća, izgleda i ponaša se
kao zvezde „Granda“ u pokušaju(!) Samo što: nit znaju da pevaju, niti da
recituju. Al‘ zato vole da drže mikrofon. I tu, fakat, počinje
problem...
U današnjoj Srbiji, korumpiranoj banana republici, deca više ne ulaze u
politiku iz ideala, već s idejom. I to prilično razrađenom. Idejom da
voze besne „bembare“, jebu pevaljke i manekenke, te nakupe brdo keša od
kojekakvih tendera i kombinacija. Ti se momci i devojke (čast izuzecima,
ako ih ima?) ne vode mišlju da svojim političkim angažmanom obezbede
pristojan život građanima, već da napune sopstvene džepove. Po
partijskoj liniji, naravno. Da po istoj zaposle braću sestre, tetke i
šurnjaje po javnim preduzećima. I tako redom...
Ali, nisu deca kriva. Ona samo gledaju i uče od starijih. A u poslednjih
20 godina srpske višestranačke demokratije, u kojoj je odrasla većina
njih, nisu ni mogli da nauče ništa drugo do da lažu, mažu i kradu! Zato
se danas pristojna deca mahom klone politike, ostavljajući je onima koji
su spremni da plivaju u blatu, kurče se „roleksom“ na ruci i sve
životne probleme rešavaju za „procenat“.
Tako da, ako se za trenutak vratimo na prethodnu priču, najgori mogući
scenario koji nas čeka jeste onaj po kome će pomenuti „naprednjaci“ sa
pokretnih stepenica glasati za ove „mladodemokrate“ u minićima, sa sve
mikrofonom. A to je, da se ne lažemo, vrlo verovatno, čak izvesno, jer
sličan se sličnom - raduje.
Dok se to ne desi, napravite plan za evakuaciju, čisto da vas ne zatekne
ova srpska elementarna nepogoda. Eto, čujem da Japan posle nuklearne
katastrofe i nije tako loša zemlja za život. Tamo barem puteve grade na
vreme, a samoubistvo je moralni čin za one koji pronevere pare. Dovoljno
za početak.
Dopuna pomenutom blamu je i ovaj,istim povodom
http://www.youtube.com/watch?v=q1PvRQz_PkI&feature=player_embedded
[uredio andrija Nis - 18. ožujka 2011. u 20:32]