Pogledao i ja Montevideo... Evo, baš dovršio...
Sori ljudi što moram biti partibrejker, ali to je žešća kostimirana limunadica. Knjiga mi je bila u najmanju ruku zanimljiva, pravo osvježenje u nekakvom literarnom hibridnom poludokumentarnom, polufikcionalnom žanru, ali film je kliše do klišea. Naivna i predvidljiva dramaturgija, slabašna, nedinamična režija koja se iscrpljuje već na nivou koliko toliko urednog postavljanja scena i osnovnih režijskih postupaka, puno kvaziživotnog, "ljubavnog" i usputnog političkog "mudrovanja", puno preglumljivanja, vrlo oskudna scenografija za ovako "ambicioznu" priču, kostimografija koja od silnog truda da bude "autentična" završi u usiljenoj ispeglanosti svega i svačega, i kao kruna svega, kičasti patos na tone.
Zona Zamfirova je za ovo spejs šatl, ako već operiramo unutar nekakvog žanra pseudohistoricističkih kostimiranih igrokaza. Ovo je otprilike razina Ivkove slave. Ni blizu Čarlstona za Ognjenku, pa čak i Svetog Georgija koji ubiva aždahu. Bjelogrliću bi bilo bolje da je Dragojeviću, umjesto pisanja naivnog scenarija, pustio da režira. Dramaturgija bi i dalje škripala, ali barem bi film bio vizualno nabrijan, a ne ovako beznadno impotentan.
Ra-zo-ča-ra-nje...
[uredio dida - 21. ožujka 2011. u 02:47]