Pero opasnije od mača
Da je pisana riječ opasnija od mača oni to nikada nisu čuli, jer ih slavne sestence iz doba starih Grka nikada nisu odveć zanimale u školi. Njih je oduvijek zanimala samo ekonomija.
Naš junak možda te potpuno nevezane stvari i ne drži vezanima, ali to i nije junakov problem, to je problem onih kojih je premalo, onih kojih je premalo što pišu iz talenta i gnjeva, onih što ih je premalo što takvih kojih je premalo čitaju, kao što je premalo i onih poštenih urednika koji drže do svoje profesije i ugleda novine koja im je dana da je čuvaju od takve vrste naručenih ubojstava iz motiva.
Da je tome tako svjedoči nam i povijest pisanja našeg junaka. Naš junak TIHOMIR DUJMOVIĆ danas je agitator desne opcije, samopregaoc vladajuće stranke o kojoj je jednom, točno šesnaest godina prije nego je postao njihov bard, nakon pobjede SDP-a, zapisao:
"HDZ je pod vodstvom Tuđmana uspio iskompromitirati plebiscitarnu vjeru u ideju hrvatske države u samo deset godina pokazujući se većim tiraninom od tuđinskih vlasti. Stipe Mesić je jedini lider koji može promijeniti zemlju od izvora sveg zla dr. Franje Tuđmana".
Da komedija bude veća tadašnji šef kabineta Stipe Mesića upravo je bio Tomislav Karamarko kojem je naš junak u prošloj godini pisao laude i oštro kritizirao njegove političke protivnike. Sam Tomislav tada govorio je slično, kako se Hrvatska mora promijeniti i postati zemlja slobode, kako medijske, novinarske tako i svake druge. Rečenicu da samo Karamarko može biti novi Tuđman izgovorio je naš junak točno šesnaest godina kasnije. SDP će nas s Balkana odvesti u Europu, vikao je tada naš junak za izdašni honorar, HDZ-ovi kadrovi moraju otići, za naknadu koja bi mu sjela na bankovni račun. SDP je jedina opcija, pisao je naš junak tada hvaleći depolitizaciju vojske i policije, koju će strastveno zagovarati šesnaest godina kasnije pljujući upravo po SDP-u.
Tuđman je kompleksaš koji se igrao ljudima kao lego kockicama, vikao je naš junak, Stipe Mesić je idealan predsjednik, a Tomislav Karamarko jedini pravi izbor za šefa obavještajnih službi.
O načelima
Problem koji imam s našim junakom načelne je prirode, ali je i problem pisanja kao takvog. Pišete iz potrebe, bila ona egzistencijalna ili humanistička, pišete iz gnjeva ili iz temeljnog osjećaja da morate o nekom ili nečem dati svoj sud ili mišljenje. Pišete dakle uglavnom iz tisuću razloga, no jedan jedini zbog kojeg nije dobro da pišete je onaj naručeni. Naručeni tekstovi su mučenje, to su pamfleti bez žara i talenta i to se osjeti, oni koji čitaju to znaju, naručeni tekstovi ubijaju samu bit i smisao pisanja kao takvog, naručeni tekstovi su kao i naručena ubojstva, podmukli i smišljeni i postoje da uspješno sakriju nalogodavca, dakle onog koji jedino ima koristi od njih.
No, najstrašnije je kada pišete za novac, kada pišete za honorar i svoje pisanje prilagođavate smjenama vlasti, tada vaše pisanje postaje naručeno samoubojstvo. To je tako u bijelom svijetu ali ne i u Hrvatskoj, jer je poznata stvar da Hrvati pamte otprilike kao vjeverice gdje su sakrile žir pisce koji su jednom pisali jedno, a sada pišu nešto dijametralno suprotno svojim nekadašnjim načelima.
Premalo je uistinu ljudi koji drže do istine i istina ih tjera da pišu pod cijenu vlastite kože, kao što je premalo i onih koji svoje glave i karijere stavljaju na panj pišući ono što doista misle. Premalo je takvih ljudi koji nemaju zadršku u pisanju da bi ih javnost tako olako prepustila milosti i nemilosti urednika koje je instalirala politika. No, s druge strane naših junaka s početka priče je kao gljiva poslije kiše. Naručeni junaci pune kartice i portale, naručeni tekstovi su zapravo devedeset posto svega što čitamo, oni kreiraju javno mnijenje i konstruiraju predizborne ankete.
Jedini problem sa našim junacima je taj što će istina gostovati u političkim emisijama i držat će se do njihova mišljenja, što će im jednom šef HTV-a dati posebnu emisiju, ali nikada baš nikada, nikada neće imati dovoljno samopoštovanja da pišu onako kako bi trebalo pisati, onako kako je pošteno, pa makar te nitko ne objavio i makar te napadali na ulici i od svog pisanja imao samo tužbe, prijetnje i stvarnu ugrozu kako sebe tako i svoje familije, dakle po cijenu vlastite kože.
Za takvu vrstu pisanja treba jebiga imati muda.