Ako žena koja teoretski zna što je zaleđe, ali ga baš nikada ne vidi na nogometnom terenu, sada suvereno barata pojmovima poput “Dudek iz Čemehovca” i zna da je Hajduk 1966. u posljednjoj sekundi ostao u prvoj ligi, ima ili dobrog učitelja ili dobru knjigu u rukama.

 Nije mi kolega Igor Flak učitelj, jer mu se davnih dana, kada sam pisala Nogometni dnevnik samostalne žene, nisam usudila ni prići s pitanjima kojima sam uništavala tadašnjeg urednika sporta.

Flak je u Večernjaku oduvijek sinonim za sve znanje o nogometu, neprijeporni autoritet. Baš zato, priznajem, nisam čitateljica njegovih kolumni, jer, ruku na srce, normalnoj je ženi nogomet jedna od najdosadnijih stvari na svijetu.

To više me iznenadila njegova knjiga kolumni, jer nogometu među koricama nisam odoljela. Flak o nogometu piše znalački, ali nevjerojatno zabavno. Nick Hornby mu sa svojom “Nogometnom groznicom” nije ni do koljena, a dio tajne svakako leži u činjenici što je, koliko god savršen, otočni nogomet ipak lišen mnogih teških peripetija i pitoresknih likova koji se punokrvnom novinarskom peru nude na pladnju hrvatskog loptanja.

 Uz to, Flak je i pravi gradski dečko (čitajte: zagrebački) u čijoj glavi, nakon važne pobjede u Londonu, odjekuje “Perfect Day” Loua Reeda i kojem, nimalo slučajno, početak knjige krase Štulićevi stihovi o “lutkama na koncu”. Ili kao što je u predgovoru napisao Gordan Nuhanović, više nema poezije u nogometu, a oni koji o njemu najviše znaju lišeni su svih iluzija. Kod Igora još ima poezije za nogomet i zato: ima novu čitateljicu, a njegovu će knjigu “Na-Šti-Ma-Či” (izdavač Konzor, urednik Milan Šarac, cijena 95 kn) voljeti i oni koji ne vole nogomet.