Mogao bih odgovoriti svakavim brojkama o žrtvama komunizma koje bi bile porazne, međutim kako mi se gadi svaka licitacija brojkama žrtava (i u kojoj igri mi Hrvati uvjek oberemo bostan), i ne samo zbog njihove epistemološke upitnosti, ovako ću odgovoriti.
Živim u gradu koji je 1910 godine imao sa okolicom preko 90 tisuća stanovnika (otprilike kao Zagreb). Tramvaj, dva teatra, tri javna kina, tri dnevna lista (na svakom od govorećih jezika u gradu). Da ne nabrajam da su u njemu stvarali i radili brojni ljudi od formata, jedan nobelovac, izumitelj rakete, konstruktor cepelina itd. Grad koji je kipio životom. Kad su 1948 godine iz njega izašli američki i britanski vojnici, a ušla komunistička vojska ostalo je 3.200 duša. Poznam svoj grad u dušu i znam da se nije nikada od toga oporavio. Život sve ponovo uskrisava, pa su se i brojke polako oporavljale, ali duh i duša nikako. Pogotovo za vrijeme Jugoslavije to je bila (a pomalo i ostala) palanačka vukojebina, koja je na jugoslavenskim statističkim vrhovima uvijek bila samo po broju narkomana i samoubistvima. Italija pak sa druge strane koja je bila razrušena i više negoli Jugoslavija i tada 1948 godine potpuno na svome dnu i hardverom i softverom, već je deset godina kasnije uz Američku pomoć, ušla u krug 20 najbogatijih zemalja svijeta. Sredinom šezdesetih postala je sedma najbogatija zemlja na svijetu. Kada bi ponderirali ponderom rasta talijanske ekonomije i brzinom rasta talijanskih gradova, Pula bi da je ostala na "američkoj strani" danas imala preko 300 tisuća stanovnika, i naravno talijanski GDP (usporedite).
A contrario, Kuba je do odlaska "američkog" zločestog Batiste bila sedma najbogatija država zapadne hemisfere, sa najviše bolničkih kreveta po glavi stanovnika na oba američka kontinenta, sa superiornim školskim i visokoškolskim sustavom. Nakon dolaska Castra, Chea i Rusa...
Venezuela je, za vrijeme dok su vladali zločesti i korumpirani američki aleati, poslije SAD-a i Kanade, bila najbogatija država obiju Amerika (bogatija čak i od Čilea).
A što reći na case study koji nudi poslijeratna sudbina Njemačke, sa ekspoatatorima u Zapadnoj i neeksploatiranima u istočnoj Njemačkoj
I uopće ne da mi se nastavljati dalje, gdje god je Amerika (ne ova suvremena pogotovu Hillary/Obamina) došla tu se društvo oslobodilo, a ekonomija procvjetala na korist cijelog društva. I obratno.
Postoje brojni značajni japanski autori koji (naravno uz sve potrebne ograde kada govore o tome) pišu da je atomska bomba ispala na kraju sretna za Japan. Da je nije bilo, Japan ne bi kapitulirao, ruske su se trupe već spremale na pomorsku invaziju (amerikanci to sigurno ne bi učinili). I najgora posljedica takvog scenarija ne bi bio masakar koji bi uslijedio, već ruska vlast nad Japanom. E to bi bilo gore od stotinjak hidrogenskih bombi po Japan. Ovo nisu moje riječi već prevladavajuće mišljenje među japanskim povjesničarima.
[uredio chaps - 26. travnja 2019. u 13:01]