Povijest SP-a - 1962. Čile: Brazil na tronu unatoč Peleovoj ozljedi, domaćin 'poguran' do borbe za odličja

Sportnet vam donosi serijal tekstova u kojem ćemo se prisjetiti svih dosadašnjih svjetskih prvenstva. Za zanimljivi povijesni kontekst toga doba i samog Prvenstva zadužen je doktorant povijesti i pratitelj nogometa Marko Vladić, a na samom sportskom dijelu radili su Sportnetovi novinari Branimir Korać i Mihaela Bradovski te su za svoj dio posla koristili službene Fifine izvore. Cilj projekta je spojiti povijesni i sportski kontekst kako bi se ušlo dublje u priču iza pojedinog SP-a.

Potresi koji su 2020. godine pogodili područje Zagreba i Banovine ostavili su dubok trag u kolektivnom sjećanju građana Hrvatske. Razorna podrhtavanja tla prouzročila su veliku materijalnu štetu, ali i odnijela ljudske živote, zbog čega se ti događaji i danas snažno pamte. Upravo zato što su takvi potresi na ovim prostorima relativno rijetki, njihov učinak dodatno je naglašen.

Ipak, u nekim dijelovima svijeta snažni potresi nisu iznimka, već gotovo svakodnevica. Najpoznatije takvo područje je Pacifički vatreni prsten – oko 40 tisuća kilometara dug pojas koji se proteže uz obale Sjeverne i Južne Amerike, Azije i Oceanije. Riječ je o zoni intenzivne seizmičke i vulkanske aktivnosti, gdje se bilježe neki od najjačih potresa na planetu.

Među državama koje se nalaze unutar tog pojasa posebno se ističe Čile. Smješten na granici Nazca i Južnoameričke litosferne ploče, ova zemlja redovito doživljava snažna podrhtavanja tla. Upravo se ondje 22. svibnja 1960. godine dogodio najjači potres ikad zabilježen instrumentima. Njegova magnituda iznosila je čak 9,5 po Richteru.

Razmjeri tog potresa gotovo su nezamislivi: oslobođena energija bila je 100 tisuća puta veća od one u Petrinjskom potresu, a podrhtavanje tla i do 10 tisuća puta snažnije. Posljedice su bile katastrofalne, a broj žrtava i razaranja golem.

U takvim okolnostima, samo nekoliko godina kasnije, Čile se suočio s dodatnim izazovom – organizacijom Svjetskog prvenstva u nogometu 1962. godine. Nakon razornog potresa, održavanje turnira bilo je ozbiljno dovedeno u pitanje, no unatoč svemu, zemlja je uspjela organizirati natjecanje koje je ostalo upamćeno u sportskoj povijesti.

Kandidati za domaćina

Između dva svjetska prvenstva koja su održavana u Europi, na kongresu u Lisabonu 1956. donosila se odluka o domaćinu prvenstva 1962. godine. Prvotno su kandidati za organizaciju bili Argentina, Čile i Zapadna Njemačka, ali kako su potonji odustali postalo je jasno da će se novo prvenstvo održati na tlu Južne Amerike. Na sam kongres Argentinci su došli kao veliki favoriti. Za razliku od Čilea, imali su već uvelike izgrađenu infrastrukturu. Prema riječima njihova predstavnika Raula Colomba, prilikom preko sat vremena dugog govora predstavljanja kandidature, Argentina je spremna za organizaciju prvenstva već sutra. Po pitanju stadiona, hotela, javnog prijevoza i svih ostalih popratnih sadržaja.

S druge strane, Čile je tek trebao krenuti u proces gradnje stadiona i svih ostalih potrebnih sadržaja za veliki sportski događaj. Riskirajući s tek 15-minutnim govorom, Carlos Dittborn nahvalio je govor Argentinaca naglasivši da oni to u ovom trenutku ne mogu ponuditi. No znao je da u njegovom špilu postoje druge karte koje bi mogle presuditi. Dok je Argentina često bila u oporbi Fifi odbijajući sudjelovanje na prvenstvima i kongresima u znak protesta, Čile je vjerno zastupao liniju međunarodne organizacije. Uz to, bili su u tom trenutku stabilna zemlja za razliku od Argentine u kojoj je Juan Peron tek godinu dana ranije svrgnut s vlasti vojnim pučem. Predstavio je Čile kao sportsku naciju koja prihvaća drugačija vjerovanja, rase i sve druge ideje.

Završivši svoj govor u dvorani je osjetio pomalo drugačiju atmosferu. Primjetio je da ni sami Argentinci nisu više djelovali samouvjereno. Uskoro se pristupilo glasovanju te su delegati premoćno izabrali Čile. Znao je Dittborn da ih najveći dio posla tek čeka jer nije smio iznevjeriti povjerenje koje su dobili. Ni sami nisu mogli biti svjesni da ih najveća poteškoća tek čeka.

Potres i potencijalno otkazivanje prvenstva

Sama organizacija tekla je normalno sve do tog kobnog svibnja 1960. Potres neviđene snage u blizini grada Valdivie, oko 570 kilometara južno od Santiaga usmrtio je oko 2000 ljudi uz snažan utjecaj na preko dva milijuna. Dittborn je promptno reagirao nudeći predsjedniku Alessandriju vraćanje novca namijenjenog organizaciji svjetskog prvenstva. Značilo bi to da Čile za dvije godine neće biti spreman.

Alessandri se našao u iznimno teškoj situaciji. Čile je bio zemlja u gospodarskom usponu, ali još uvijek nedovoljno snažna ekonomija da nakon potresa provede organizaciju kako je planirana. Ipak, vraćanje novaca je odbijeno. Predsjednik je rekao da ljudima nakon svega treba zabave u obliku nogometa. Neki rezovi bili su potrebni. Od planiranih devet gradova domaćina preostala su na kraju tek četiri. No, Čile je ugostio prvenstvo na veliku radost domaćih navijača. A tu nije bio kraj njihovom veselju.

Medalja u čast Dittbornu

Manje od mjesec dana prije početka prvenstva preminuo je Dittborn. Prvenstvo koje je ponajviše zahvaljujući njemu stiglo u Čile, prvenstvo koje je bio spreman i žrtvovati kako bi pomogao svojim sugrađanima kada im je bilo najteže ipak nije doživio. Njemu u čast Čileanci su odigrali herojsko prvenstvo. Nakon što su kao drugi prošli skupinu u četvrtfinalu su izbacili favorizirani SSSR, osvajača prvog europskog prvenstva dvije godine ranije. U polufinalu su naišli na nedodirljve Brazilce koji su kasnije u finalu pobjedom na Čehoslovačkom osvojili svoj drugi uzastopni naslov. Čileance je na njihovom putu do medalje čekala još Jugoslavija.

U napetoj utakmici na nacionalnom stadionu u Santiagu domaćini su slavili pogotkom Rojasa u samoj završnici, u 90. minuti, na oduševljenje oko 67 tisuća navijača na tribinama. Ta pobjeda donijela je Čileu njihovu prvu i do danas jedinu medalju na svjetskim prvenstvima.

Time je ispunjena velika želja Carlosa Dittborna, čovjeka koji je imao ključnu ulogu u organizaciji prvenstva, ali ju, nažalost, nije doživio. Ipak, svima je bilo jasno koliko je upravo on pridonio tom povijesnom uspjehu. Zemlja pogođena razornim potresom barem je nakratko uspjela zaboraviti na tragediju i okrenuti se slavlju. Predsjednik Alessandri bio je u pravu — unatoč svim teškoćama, ljudima je to prvenstvo bilo itekako potrebno.

Tijek Prvenstva

U kvalifikacijama za ovo Svjetsko prvenstvo sudjelovalo je do tada rekordnih 56 reprezentacija. Francuzi i Šveđani koji su ubilježili odlične plasmane u Švedskoj 1958. godine, nisu se uspjeli kvalificirati na prvo vaneuropsko SP od 1950. godine kada je organizacija pripala Brazilu.

Promjena u sustavu natjecanja u odnosu na prošlo prvenstvo nije bilo. Reprezentacije su i dalje bile smještene u četiri skupine nakon čega su dvije prvoplasirane išle u četvrtfinale.

U skupini A Sovjetski Savez, Jugoslavija i Urugvaj vodili su veliku borbu za četvrtfinale. Odlični Lav Jašin briljirao je u susretima s dva najveća protivnika i Sovjeti su zauzeli prvu poziciju. Jugoslavija je u odlučujućem susretu svladala Urugvaj s 3:1, a pogotke su postigli Joško Skoblar, Dražan Jerković i Milan Galić. Uz Skoblara i Jerkovića u reprezentaciji su bili i Vlatko Marković, Petar Radaković, Andrija Anković i Željko Matuš. Dražan Jerković s četiri gola bio je najbolji strijelac turnira u društvu Mađara Alberta, Sovjeta Ivanova, Čileanca Sancheza i Brazilaca Vave i Garrinche.

Nakon što se 1958. godine nisu niti kvalificirali na SP, Talijani su novo razočaranje doživjeli u Čileu. Tamo nisu uspjeli proći skupinu, u skupini B uspješniji su bili Njemačka i Čile. Nakon nule s Njemačkom na startu skupine, Talijani su oštećeni u drugom susretu u kojem je englesko-meksička sudačka trojka značajno pomogla Čileancima.

Taj susret imao je i svoju predigru, talijanski mediji izvrijeđali su Čile nepotrebnim pričama o prostituciji, siromaštvu, alkoholizmu, a Čileanci su odgovorili prozvavši ih fašistima i narkomanima.

Već u osmoj minuti suci su isključili Giorgija Ferrinija koji je travnjak napustio tek uz pratnju policije. Leonel Sanchez tu je šakom udario Maschija, a kasnije i Marija Davida. Suci to nisu vidjeli, ali su vidjeli u 41. minuti pokušaj udarca Davida i odmah su ga isključili. Vrhunac je bio nakon što udarcem laktom jedan Čileanac onesposobljava Josea Altafinija i ne zarađuje čak niti opomenu. Talijani utakmicu završavaju s osmoricom, a Čile slavi 2:0 i odlazi u četvrtfinale. Ova utakmica ostala je u povijesti poznata po primjeru domaćinskog suđenja i jedna je od najgrubljih u povijesti SP-a.

Sudio ju je Englez Ken Alston, kasnije poznat kao izumitelj pravila o žutim i crvenim kartonima.

Brazilci već u prvom susretu u skupini C protiv Meksika ostaju bez Pelea zbog ozljede. Pele je izdržao do kraja dvoboja, postigao jedan pogodak, ali ozljeda mišića već na samom startu susreta drugog kola s Čehoslovačkom izbacila ga je iz igre i do kraja turnira više nije zaigrao. Brazilci su uz Čehoslovake bez problema otišli u četvrtfinale.

Argentinci su po drugi puta u nizu zapeli u skupini. Prolaza ih je stajao poraz od Engleza 3:1 te remi u posljednjem kolu s Mađarima 0:0. Na kraju su Englezi i Mađari otišli dalje.

Rezultatski najlakše je polufinale dohvatio Brazil koji je s 3:1 izbacio Engleze na krilima sjajnog Garrinche. U polufinale je prošla i Jugoslavija koja je s 1:0 svladala Njemačku pogotkom Pere Radakovića u 85. minuti susreta. Iznenađenje je priredio domaćin Čile koji je izbacio Jašinov Sovjetski Savez golovima Leonela Sancheza i Eladija Rojasa.

Nakon ulaska u polufinale, Čileanci su dva dana potrošili na slavlje ovog velikog uspjeha i nisu bili spremni za polufinalni okršaj. Tamo ih je čekao Brazil i izbacio ih s 4:2. Garrincha i Vava s po dva pogotka odveli su Brazil u finale.

U finalu je Brazil igrao protiv Čehoslovačke. Čehoslovaci su u polufinalu eliminirali Jugoslaviju s 3:1. Jugoslavija je preko Jerkovića poravnala početkom drugog poluvremena i sve do deset minuta prije kraja bila u egalu. Tada Adolf Scherer s dva pogotka rješava susret.

Čehoslovaci su u finalu iznenađujuće poveli preko Masopusta u 15. minuti, ali u vodstvu su bili tek dvije minute. Tada Amarildo poravnava, a u drugom dijelu Zito i Vava odvode Brazil do naslova. Tragičar kod Čehoslovaka bio je vratar Viliam Schrojf, izravni krivac za dva pogotka.

Finale

Brazil - Čehoslovačka 3:1 (1:1)

Strijelci: 0:1 Masopust (15), 1:1 Amarildo (17), 2:1 Zito (69), 3:1 Vava (78)

Brazil: Gilmar, D. Santos, N. Santos, Zito, Mauro, Zozimo, Garrincha, Didi, Vava, Amarildo, Zagalo.
Čehoslovačka: Schrojf, Tichy, Novak, Popluhar, Pluskal, Pospichal, Masopust, Scherer, Kadraba, Kvašnjak, Jelinek.

Zvijezda Prvenstva - Vava

Evaldo Izidio Neto Vava u društvu još petorice igrača bio je najbolji strijelac SP-a 1962. godine. Vava je rođen 1934. godine u Recifeu gdje je i započeo nogometnu karijeru. I danas se smatra jednim od najboljih napadača u povijesti, igrač vrlo jakog i preciznog udarca, jedan od onih napadača za koje se zna reći kako ga nema nigdje cijelu utakmicu i onda jednim potezom riješi pitanje pobjednika.

Karijeru je započeo u Recifeu 1949. godine, ali veliki talent brzo je uočen i već sljedeće sezone seli u Vasco da Gamu gdje igra sve do 1958. godine. Nakon duge ere u Vasco da Gami, sve češće mijenja klubove tako da u Španjolskoj igra za Atletico i Elche, u Meksiku za Club Americu i Toros Nezu, u Brazilu za Palmeiras te u SAD-u za San Diego gdje 1969. godine završava karijeru.

Preminuo je 19. siječnja 2002. godine.