Povijest SP-a - 1982. Španjolska: Rossijev put od dna do vrha, Talijani do trećeg naslova svjetskih prvaka

Sportnet vam donosi serijal tekstova u kojem ćemo se prisjetiti svih dosadašnjih svjetskih prvenstva. Za zanimljivi povijesni kontekst toga doba i samog Prvenstva zadužen je doktorant povijesti i pratitelj nogometa Marko Vladić, a na samom sportskom dijelu radili su Sportnetovi novinari Branimir Korać i Mihaela Bradovski te su za svoj dio posla koristili službene Fifine izvore. Cilj projekta je spojiti povijesni i sportski kontekst kako bi se ušlo dublje u priču iza pojedinog SP-a.

Na kongresu u Londonu 1966. godine FIFA je odlučila dodijeliti domaćinstva za četiri iduća svjetska prvenstva. S obzirom na ograničen broj zainteresiranih država, tom odlukom olakšala je dogovore oko eventualnih domaćinstava. Meksiko i Argentina podijelili su domaćinstva 1970. i 1978. godine dok su dogovor postigli i Zapadna Njemačka i Španjolska podržavši međusobno kandidature 1974. i 1982. Španjolski nogomet bio je u određenom disparitetu, njihovi nogometni klubovi bili su izrazito uspješni. Prvih pet naslova nogometnog Kupa prvaka (današnja Liga prvaka koja je započela 1955.) osvojio je Real Madrid. I početkom 1960-ih španjolski nogometni klubovi skoro pa redovito su dolazili do finala izostavši samo dva puta u prvih 11 sezona.

Na reprezentativnoj razini španjolski nogomet svoj najveći uspjeh u tom periodu ostvario je 1964. osvajanjem Europskog prvenstva. No, na svjetskim nogometnim prvenstvima postizali su puno manje uspjeha. Do kongresa u Londonu 1966. kada su dobili domaćinstvo, već su izostali s četiri prvenstva. Nisu naknadno sudjelovali ni 1970. niti 1974. godine. Najveći uspjeh za Španjolce bilo je četvrto mjesto na Svjetskom prvenstvu u Brazilu 1950.

Političke promjene ususret prvenstvu

U vrijeme dobivanja domaćinstva Španjolskom je već skoro 30 godina vladao režim diktatora Francisca Franca. Nogomet je u državi uživao veliku popularnost pa je i 16 godina udaljeno domaćinstvo prvenstva bilo prihvatljivo.

U međuvremenu je preminuo Franco te je od 1975. počeo proces prelaska Španjolske prema demokratskom sistemu. Smatra se da je taj proces potrajao sve do 1982. pa je u vrijeme velikih političkih transformacija Španjolska morala organizirati jedan od najvećih sportskih događaja u svojoj povijesti.

Dodatan izazov za domaćine bila je odluka Fife da će ovo biti prvo prvenstvo s 24 reprezentacije. Logistički je to stvorilo određene probleme, ali organizacija je uspješno provedena s čak 17 stadiona na kojima su se igrale utakmice.

Najveći prigovori kod organizacije odnosili su se na ždrijeb jer se spočitavalo Fifi da favorizira pojedine reprezentacije. Unatoč većim recentnim uspjesima Belgije i Poljske, kao šesti nositelj izabrana je Engleska s pojašnjenjem da su bili svjetski prvaci 1966.

Novi format i brojna iznenađenja

Povećani broj sudionika značio je i novi format prvenstva. Reprezentacije su bile podijeljene u šest skupina po četiri ekipe, a dalje su prolazile dvije prvoplasirane ekipe koje su kasnije prema ždrijebu činile nove četiri skupine s po tri ekipe iz kojih su pobjednici prolazili u polufinale.

Među 24 reprezentacije našlo se i pet debitanata. Kao predstavnici Afrike prvi put su nastupili Alžir i Kamerun. Nakon debija Australije osam godina ranije isto su u Španjolskoj kao predstavnici Oceanije napravili igrači Novog Zelanda. Azijske boje branio je Kuvajt zabilježivši svoj jedini nastup u povijesti, a prvi put kroz kvalifikacije Sjeverne Amerike izašli su nogometaši Hondurasa kao jedna od dvije reprezentacije s tog kontinenta s obzirom da su plasman izborili i Salvadorci. Ovog puta nije bilo potrebe ratnim putem rješavati kvalifikacije za prvenstvo.

U takvom sistemu došlo je do brojnih iznenađenja, a posebno zanimljiv put imali su kasniji pobjednici Talijani. Na prvenstvo su došli izvan kruga glavnih favorita za osvajanje. Zadnji veliki rezultat imali su u Meksiku 1970. kada su osvojili srebro. To je bila i jedina medalja koju su osvojili još od slavnih dana i dva naslova 1934. i 1938.

U skupini s Poljskom, Peruom i Kamerunom Talijani su odigrali tri remija. Na njihovu sreću iste rezultate imali su Kamerunci, ali zbog zabijenog jednog gola više prošli su dalje.

Tamo ih je čekala teška skupina s Brazilom, predvođenim Socratesom i Zicom te Argentina za koju je prvi put na svjetskom prvenstvu nastupao Diego Maradona. Brazilci su uvjerljivo s tri pobjede i deset zabijenih golova prošli prvu skupinu dok je Argentina bila drugoplasirana iza Belgije.

U novoj skupini od tri ekipe svi su se pitali samo jedno - koja od južnoameričkih reprezentacija prolazi dalje. Prvo iznenađenje Talijani su priredili pobijedivši Argentinu, a nakon što su isto napravili Brazilci bilo je očito da će treća utakmica izravno odlučivati o polufinalistu. Zbog gol razlike Talijanima je igrala samo pobjeda. Na stadionu Sarria u Barceloni gdje su se igrale sve utakmice ove skupine, pred 44 tisuće gledatelja, Talijani su kreirali novo veliko iznenađenje. Predvođeni trostrukim strijelcem Paolom Rossijem prošli su u polufinale i zakazali susret s Poljacima s kojima su u skupini odigrali utakmicu bez golova.

S dva pogotka u polufinalu protiv Poljske i jednim protiv Zapadnje Njemačke, Rossi je odveo Talijane do trećeg naslova svjetskog prvaka. S ukupno šest golova postao je najbolji strijelac turnira, a proglašen je i najboljim igračem. U zadnje tri utakmice prvenstva Rossi je zabio skoro pa trećinu svih svojih golova za reprezentaciju u cijeloj karijeri. Te tri utakmice bile su dovoljne da se upiše u legendu kao jedan od najznačajnijih u čitavoj povijesti jedne od najuspješnijih reprezentacija u povijesti svjetskih prvenstava.

Tijek Prvenstva

Na završnicu se nisu uspjeli kvalificirati finalisti s posljednja dva prvenstva Nizozemci koji su zapeli u skupini s Belgijom, Francuskom i Republikom Irskom. Ključan poraz bio je onaj u Dublinu u posljednjem krugu kada su ih Irci svladali 2:1.

U skupini A izraziti favoriti bili su Talijani s legendarnim Dinom Zoffom. No, u prvom krugu Talijani su igrali neuvjerljivo i nisu uspjeli upisati niti jednu pobjedu, ali zbog broja postignutih pogodaka uz tri remija plasirali su se ispred Kameruna koji je zauzeo na kraju treću poziciju. Prvi su bili Poljaci koji su upisali jedinu pobjedu u skupini svladavši Peru 5:1. Iako su prošli dalje, Talijani su se našli na udariu medija i navijača zbog loše igre, pogotovo što su na prvenstvo otišli nakon svježeg Serie A skandala oko namještanja utakmica.

Skupina B otvorena je velikim iznenađenjem. Nijemci gube od Alžira 2:1, ali kasnije pobjeđuju Čile i Austriju i uspijevaju doći do prvog mjesta u skupini. Alžir unatoč pobjedi nad Njemačkom nije vidio drugi krug. Austrijanci su ih u odlučujućem dvoboju svladali 2:0 i ispratili s turnira. Posljednje kolo donijelo je dvoboj između Austrije i Zapadne Njemačke, bilo je poznato da pobjedom Njemačke golom ili dva razlike, obje reprezentacije prolaze dalje. Remi i pobjeda Austrije iznacuju Njemačku, a uvjerljiva pobjeda Njemačke Austriju. Njemačka je rano povela golom Horsta Hrubescha i do kraja je to bio prijateljski dvoboj, a susret je u povijesti poznat kao Sramota u Gijonu. Ovaj susret bio je povod odluci Fife da se ubuduće utakmice posljednjeg kola igraju u isto vrijeme.

I u skupini C započelo je porazom favorita. Argentince s Diegom Maradonom je uništio slavni belgijski vratar Jean-Marie Pfaff, a pobjedu Belgiji 1:0 donio je Erwin Vandenbergh. Maradoni je to bio prvi nastup na Camp Nouu nakon potpisa za Barcelonu, no nije završio dobro. Mađari najavljuju povratak u vrh pobjedom nad Salvadorom 10:1, ali protiv Argentine i Belgije nisu bili tako uspješni i ipak ostaju bez drugog kruga. U posljednjem susretu u skupini igrali su s Belgijom i od prolaza su bili udaljeni 14 minuta, a onda Alex Czerniatynski poravnava na 1:1 i Belgija odlazi na prvu poziciju u skupini. Argentina je završila kao druga.

Englezi su se s tri rutinske pobjede prošetali skupinom D i uzeli prvo mjesto. Prvo je Bryan Robson uništio Francuze (3:1, Robson dva gola, prvi nakon samo 27 sekundi), zatim su Čehoslovaci pali s 2:0, a u posljednjem susretu Englezi s drugom postavom minimalno pobjeđuju Kuvajt. Francuzi hvataju drugu poziciju remijem u posljednjem kolu s Čehoslovacima kojima se osvećuje kiks s početka natjecanja kada su s Kuvajtom igrali tek 1:1. Dvoboj između Francuske i Kuvajta također se upisao u povijest. Kod 3:1 Alain Giresse postigao je pogodak, no Kuvajćani su tvrdili kako su čuli zvižduk za koji su mislili kako je sudac prekinuo igru. Žestoko su prosvjedovalči, čak se i predsjednik njihovog Saveza spustio na tzeren da bi sudac na kraju na užas Francuza poništio gol. No ipak je na kraju završilo 4:1, Maxime Bossis zabio je u završnici.

Jugoslavija je bila smještena u petoj skupini. Iako je Dinamo te godine bio prvak, izbornik Miljanić u reprezentaciju je pozvao tek Velimira Zajeca i Stjepana Deverića preskočivši pritom između ostalih Cicu Kranjčara i Marka Mlinarića koji su sigurno imali mjesto u momčadi. Uz Zajeca i Deverića u reprezentaciji su bili od naših igrača braća Zlatko i Zoran Vujović, Ivan Gudelj, Ivica Šurjak, Ive Jerolimov, Ivan Pudar, Jure Jerković i Miloš Hrstić.

Jugoslavija je natjecanje završila već u skupini. U prvom susretu remizirala je sa Sjevernom Irskom 0:0, a zatim je u Valenciji poražena od domaćina Španjolske 2:1. U desetoj minuti Ivan Gudelj doveo je Jugoslaviju u vodstvo, ali Juanito i Saura donose Španjolcima pobjedu uz sramotan sudački poguranac. U posljednjem susretu za prolaz Jugoslavija je trebala pobjedu nad Hondurasom uz barem neriješeno Španjolaca sa Sjevernim Ircima. Honduras je svladan 1:0 pogotkom Vladimira Petrovića u 88. minuti, ali su Irci svladali Španjolsku 1:0 iako su posljednjih sat vremena igrali s igračem manje, i otišli uz domaćina u drugi krug.

U šestoj skupini Brazil se na startu mučio sa Sovjetima, ali ipak slavio 2:1 pogotkom Edera u 88. minuti. Kasnije Brazil lako pobjeđuje Škotsku s 4:1 te Novi Zeland sa 4:0 i čvrsto drži prvo mjesto. Uz njih dalje je otišao Sovjetski Savez zbog bolje gol razlike od Škota.

U drugom krugu Belgija ostaje bez svoje prve zvijezde, vratara Pfaffa zbog ozljede i u prvoj skupini je lak plijen za Sovjete i Poljake. Poljaci ih dobivaju s 3:0 pogocima Zbigniewa Bonieka i na kraju nakon remija sa Sovjetima uzimaju mjesto u polufinalu. U prvom susretu druge skupine Njemačka remizira s Engleskom 0:0, a zatim pogocima Littbarskog i Fischera pobjeđuje Španjolsku 2:1 i uzima prvo mjesto. Englezi su im imali priliku preoteti mjesto u polufinalu, ali u posljednjem susretu s već otpalim domaćinom igraju 0:0. Uništio ih je tada ponajbolji vratar svijeta Jose Arconada.

Paklena je bila treća skupina u kojoj su se našla tri velikana - Italija, Brazil i Argentina. Talijani u prvom susretu pobjeđuju Argentinu 2:1 pogocima Tardellija i Cabrinija, a Argentina potpuno otpada nakon drugog susreta kada gubi od Brazila 3:1. Brazilci su odigrali svoju najbolju utakmicu na ovom Prvenstvu i slavili su pogocima Zica, Serginha i Juniora, a Diego Maradona frustriran nemoći svoje reprezentacije zarađuje u 85. minuti crveni karton. U utakmici na sve ili ništa Brazil gubi od Italije 3:2 i ostaje bez polufinala. Brazilcima je trebao bod za polufinale, ali Paolo Rossi bio je u strašnoj formi, utrpao je Brazilcima tri gola i odveo Italiju u polufinale. Od igrača kojeg su talijanski mediji razapinjali zbog slabih igara u prvom dijelu natjecanja, Rossi je postao nacionalni junak. Njemu uz bok išao je i Dino Zoff koji je čudesnom obranom u posljednjim sekundama zaustavio pokušaj Oscara. U četvrtoj skupini Francuzi predvođeni Platinijem imali su najlakši posao.

Paolo Rossi nakon što je srušio Brazilce nastavio je i u polufinalu igrati kao u transu. Poljaci nisu imali odgovora na njega i s dva pogotka odveo je Talijane na korak od trećeg naslova. U drugom polufinalu vodila se epska borba Nijemaca i Francuza. Nakon 120 minuta nije bilo pobjednika i o finalisti odlučivali su jedanaesterci. Francuzi su imali 3:1 pred kraj prvog produžetka, ali Rummenigge i Fischer poništavaju njihovu prednost i donose Njemačkoj jedanaesterce. U četvrtoj seriji Ettori brani udarac Stielkea i čini se kako će Francuzi u finale, ali niti Didier Six nije precizan. Odlučio je na kraju promašaj, tj. obrana Tonija Schumachera Bossisu.

Inače neki trenuci iz ovog dvoboja ostaju u sjećanju, prvenstveno strahovit start Tonija Schumachera na Patricka Battistona koji je ostao u nesvijesti s dva izbiujena zuba i slomljenom čeljusti, a sudac Charles Corver nije niti dosudio prekršaj već je pokazao na gol aut.

U finalu Nijemci su potpuno razočarali. Talijani su ih, posebice u drugom poluvremenu, potpuno nadigrali i pogocima Rossija, Tardellija i Altobellija podignuli trofej. Počasni pogodak za Njemačku postigao je Paul Breitner. Višemilijunski auditorij pred malim ekranima ostao je razočaran prezentacijom Njemačke, a Talijani su spektakularnim dočekom u Rimu slavili treći naslov svjetskog prvaka.

Finale

Italija - Njemačka 3:1 (0:0)

Strijelci: 1:0 Rossi (57), 2:0 Tardelli (69), 3:0 Altobelli (81), 3:1 Breitner (83).

Italija: Zoff, Gentile, Scirea, Collovati, Bergomi, Cabrini, Oriali, Tardelli, Conti, Graziani (Altobelli 8, Causio 88), Rossi.
Njemačka: Schumacher, Kaltz, Stielike, K.H. Förster, B. Förster, Dremmler (Hrubesch 63), Briegel, Breitner, Littbarski, Fischer, Rummenigge (Müller 70).

Prvi strijelac Prvenstva - Paolo Rossi

Paolo Rossi najveća je priča Svjetskog prvenstva u Španjolskoj. Kako doći s dna na vrh, najbolje zna upravo on. Turnir je započeo očajno, prve tri utakmice bio je najgori talijanski igrač i Enzo Bearzzot bio je na udaru medija zbog njegovog nastupa. No Rossi se u drugom dijelu natjecanja, posebice od susreta s Brazilom, podiže u formi i prerasta u junaka. Turnir je završio kao prvi strijelac sa šest golova.

Tri puta je operirao koljeno, dvije godine bio suspendiran zbog skandala s klađenjem i namještanjem utakmica, ali povratak u Španjolskoj bio je spektakularan. U Juventusu se nije uspio isprva nametnuti pa je otišao u Como na posudbu. Nakon dobre sezone u Comu polovicu ugovora od Juventusa otkupljuje Vicenza koja ga 1979. u potpunosti kupuje čime postaje u tom trenutku najplaćeniji talijanski sportaš. Nakon SP-a 1982. Juventus ga ponovno uzima, ali vrlo brzo odlazi u Milan, a karijeru završava u Veroni 1987. godine.