Mrtvo slovo na papiru...

Ovdje odavno ništa nije čudno, uostalom, Hrvatski nogometni savez nikad nije znao što i kako treba učiniti. Osim kronične i bučne samohvale predsjednika Vlatka Markovića, ”uspjeli smo sve posložiti, bez obzira na otpor i činjenicu da mnogima smetamo”. Naravno, zasluge u pojedinim segmentima nisu sporne, niti se ih smije dovoditi u pitanje. Ali, što je s dijelom od kojeg svi najradije bježe, a zove se – odgovornost? Tko je ovdje i za što odgovoran? I mogu li neki prosipati svakakve izjave, dok je drugima naređen “zavjet šutnje”? Primjerice, trenerima je zabranjeno komentirati suđenje, pogotovo u negativnom kontekstu, suci također ne smiju davati izjave o tome kako su dijelili (ne)pravdu. I to je u redu, jer dovesti se u situaciju da svi nude svoju istinu, najbolji je put u anarhiju. Međutim, što je s ostalima? Što je sa spomenutom izjavom Zdravka Mamića, koji je predsjedniku Hajduka Branko Grgiću, javno odao “priznanje”, ”jer, i Hajduk je, konačno, počeo raditi, ono što je Dinamo radio pet godina”. Kasnije će Mamić, naravno, izvući opravdanje kako su novinari izjavu, zapravo, iščupali iz konteksta, iako to, u biti, ne mijenja ništa. Pritom je važno reći da Mamić nije obični navijač ili kibic, nego nogometni djelatnik, čije izjave imaju težinu. I morale bi potegnuti pitanje odgovornosti, morale bi nagnati HNS da se pozabavi prošlošću…

Nonsens je da ovo nikako nije prva izjava lansirana o događanjima iz prošlosti. Čak je i druga Mamićeva, koji je svojedobno “priznao”, suce smo kupovali, to nije tajna, a meni savjest nalaže da sve iznesem”. Posljedice i potezi? Ne, nije ih bilo, jedino se navijački puk malo hranio “senzacijama”, ali nikakva korist nije izvučena iz toga. Niti je odgovarao Mamić, niti bilo tko drugi… Primjera je bilo još, Zlatko Canjuga, prema svojim riječima “najveći predsjednik koji je hodao Maksimirom”, na jednoj je riječkoj TV-postaji dao objašnjenje kako je Rijeka izgubila ono famozno “Krečakovo prvenstvo”. Da sam ja bio predsjednik Rijeke, meni se to nikako ne bi moglo dogoditi, elokventno je “Caki” prodavao mudrost. Doduše, ovdje nije nikoga javno prozvao, samo, bjelodano je jasno “zašto se njemu i tadašnjoj Croatiji ne bi mogao dogoditi gubitak naslova”. Ni ovdje, baš kao ni u Mamićevom primjeru, nitko nije potegnuo pitanje o čemu se, ustvari, radi, Ilica mudro šuti, jer to, valjda, smatraju, nije njihov posao.

Iako bi morao biti, jer radi se o događanjima u hrvatskom nogometu, koji je ionako poprilično nakrcan aferama i sumnjama. Što je, zapravo, odavno način života na hrvatskim travnjacima, gdje nitko nikome ne vjeruje. I sve dok se apsolutno sve maglovite situacije ne razriješe, teško će zavladati povjerenje, koje je ionako najteže steći, ne samo u sportu. A ovim izjavama, pogotovo onom Mamićevom iz Osijeka, bačena je ljaga na hrvatski nogomet i dva najveća kluba, Dinamo pogotovo. Ako Mamić “priznaje” da su u Maksimiru “pet godina radili van terena”, onda je najnormalnija stvar da svi “plave” optužuju za nečasne radnje. Iako nitko nije kriv, dok mu se krivnja ne dokaže, neugoda će ostati. Zato je vrlo, vrlo znakovito i u najmanju ruku čudno da nije reagirao HNS, a još je čudnije što se nije oglasio – Dinamo!? Olako prelaženje preko ovakvih izjava, pogotovo kada dolaze iz nogometnog miljea, nagriza sve ono dobro što nas tako rijetko uveseljava. Mamić će se pravdati, ”branio sam interese Dinama u Osijeku”, makar nam uopće nije jasno što Mamić ima s interesima Dinama u ovom trenutku. I nisu li isto tako važni, zapravo važniji, interesi našeg nogometa općenito?

Riječi su, stara je istina, ubojitije od najrazornijeg oružja. A o riječima, pogotovo ako apostrofiraju negativnosti, Hrvatski nogometni savez nimalo ne pridaje značaja. A morao bi. Kazne za verbalni delikt? Kodeks ponašanja? Mrtvo slovo na papiru…Ili, mjere koje nisu iste za sve.