Pod Netovom lupom

Završnica kakvu (ni)smo željeli

Tomislav Ćuto • srijeda, 16.05.2001.

Godinama su svi, uporno, sanjali završnicu koja neće biti dosadna poput reprize trećerazrednog filma, godinama su svi željeli nogomet koji će nuditi neizvjesnost, povišeni adrenalin i infarktni kraj. Doista, ispraznog i dosadnog nogometa u kojem se nakon drugog kola znalo tko će biti prvak stvarno je već svima bilo preko glave. Danas je, konačno, pred nama završnica prvenstva koja je donijela sve što smo priželjkivali; neizvjesnost, dinamičnost, uzbudljivost, nepredvidljivost… Pritom se ne radi samo o prvom mjestu za koje se bore Dinamo i Hajduk, jer krajnje je neizvjesno i u borbi za plasman u Europu, pa čak i ostanak. No, je li sve baš toliko lijepo i dobro za naš nogomet?

Konačno se sve vrti ritmom koji nogomet čini najpopularnijim sportom na planeti. Konačno je sve toliko zanimljivo i neizvjesno da je gotovo nemoguće predvidjeti tko će na kraju podignuti pehar namijenjen najboljoj momčadi u Hrvatskoj. Nakon što je Hajduk neumoljivo rušio sve prepreke pred sobom, u Maksimiru je, protiv Dinama ima savršenu priliku za konačan udarac. Imao je – meč loptu. Koju je propustio, i sada je opet sve otvoreno. Danas više nitko nije siguran je li Hajdukov bod prednosti dovoljan, pogotovo zbog činjenice da Hajduk do kraja niti jednu utakmicu neće odigrati na Poljudu, zbog izrečene kazne. I mnogi su skloni reći, ”Splićani neće izdržati, moraju pasti pod tolikim psihološkim teretom”, iako iz “metropole Dalmacije” emitiraju drugačije tonove, ”dignut ćemo se do kraja i uzeti naslov”. To su svi ljubitelji nogometa željeli, čak i oni kojima Dinamo i Hajduk nisu “prve ljubavi”, kvaliteta nogometa i zanimanje za zelenim travnjacima, na većoj su potenciji nego prije. Sjajno? Da, možete to nazvati i sjajnim…

Iako, ako se sve realno, subjektivno i bez emocija pogleda, ako se samo malo zagrebe ispod površine, onda sjaj i lepršavost više nisu toliko primjetni. Jer, na snazi su “floskule” koje ne bi trebale imati previše veze sa sportom, iako je, naravno, sportsko provociranje i animozitet u normalnim okvirima nešto je sasvim normalno. Međutim, kod nas to ipak nije slučaj, nema dvojbi da mnogi balansiraju na rubu koji animozitet dijeli od – mržnje. Recimo, prmjer Hajduka. “Bili” su u svojim rukama imali sve što su trebali imati za prekid najteže bolesti, dominacije "modrih”, momčad se složila, stabilizirala, pojačala (Đolonga, Rendulić), zaredale su pobjede, trener Zoran Vulić je imao podršku svih… A onda je uslijedio pad. Koji je u sportu normalan, ali u slučaju Hajduka je bilo daleko bolniji, za što je ponajprije kriv Hajduk, odnosno njegovi “navijači”. Uz poraz od Dinama u prvoj utakmici Kupa, dogodilo se ono što se dogodilo i gotovo nevjerojatno lijepa splitska stvarnost počela se transformirati gotovo u noćnu moru…

Da bi se sve “otvorilo”, čekao se dvoboj istih suparnika u Maksimiru. Iako se već uoči te utakmice javio predsjednik Varteksa, Anđelko Herjavec, koji je poručio Zagrepčanima, ”samo vi dobijte Hajduk, ostalo je moja briga”. Zašto? Zato jer su mnogi i dan danas uvjereni kako je 1996. Varteksu u posljednjem kolu Hajduk “oteo” naslov. Jer, tada je, mišljenje je mnogih, ”Hajduk pod sumnjivim okolnostima dobi Varteks, Dinamo Zagreba, i naslov je otišao u Maksimir”. Čekao je “Đelac” osvetu, danas je u prilici da je i ostvari. Zato je bacio “ješku” uoči Maksimira. Što, naravno, ne bi imalo apsolutno nikakvu težinu da Hajduk nije izgubio. A izgubio je zato jer je bio – nemoćan. U Splitu su potražili alibi u sucu Draženku Kovačiću, za kojega su uvjereni da je ”radio protiv Hajduka”. Čak je i Zoran Vulić, prema izvješćima totalno necivilizirano izvrijeđao Iliju Lončarevića, neki spominju i “obračun” pojedinih igrača “bilih” sa sucem u svlačionici, nakon susreta… Nejasno je zašto u Splitu nisu odmjereno priznali da su “meč loptu” bacili u vjetar zbog sebe, da nitko nije poduzeo nešto protiv njih. Iskreno, Dinamo davno nije bio lošija momčad, što priznaju i svi u klubu, vjerojatno je ovo bila daleko najbolja šansa za promjenu na Tronu. No, bez obzira na činjenicu da je Hajduku i bod bio dovoljno dobar, ostali su bez njega jer je Stipe Pletikosa “briljantno” postavio “živi zid”.

Nakon nedjelje i poraza u Maksimiru, stigla je i kazna iz Hrvatskog nogometnog saveza, Hajduk dvije utakmice mora igrati 150 kilometara od Splita. S jedne strane, u Splitu je “dignuta revolucija”, svi su uvjereni da je kazna preblaga, dok drugi misle kako je sve to skupa smiješno. Ključno je pitanje, zapravo, zašto se čekalo do ponedjeljka? Kuloari bruje, ”da je Hajduk dobio, vjerojatno bi ga daleko više kaznili, jer bi i teoretski bio prvak””. Istina? Možda, možda i nije, iako logike doista ima… Ovako, HNS je opet odigrao “igru kompromisa”, Hajduk će igrati u Zadru, zbog čega je pomaknuto cjelokupno drugoligaško kolo na 14 sati. Zanimljivo, prije otprilike dva tjedna prvoligaški igrači i klubovi “udarili” su po HNS-u zbog termina u 15.30. Tada je to bilo van pameti, udar na organizam, nemogući uvjeti. U subotu će drugoligaši igrati u 14, nitko ne spominje mogućnost dobivanja sunčanice, teror nad nogometašima i slično. Indikativno ili smiješno, ostavljamo vama na sud…

A Hajduk je, nakon niza udaraca, opet u filmu koji nudi scenarij više sile koja se urotila protiv “bilih”. Vjerojatno je to posljedica onog doba u kojem su svi, od predsjednika države do sudaca, radili za Croatiu (Dinamo), koja je morala biti prvak, bez obzira što danas to uopće nema veze s istinom. Da, tada je, to nitko nema pravo tvrditi, bilo čudnih stvari, vjerojatno je klub iz Maksimira bio protežiran, ali ta vremena su prošla, Hajduk je danas najveći krivac samom sebi. Ili bi barem tako trebalo biti… Kazna? U Hajduku misle da je rigorozna, jer Hajduk je poduezo sve i nije kriv. Dobro, tko je onda kriv, odnosno koga se moralo kazniti? Incident se dogodio na Hajdukovom stadionu, izazvali su ga navijači koji su imali klupska obilježja (makar nam je svima jasno da su oni sve, samo ne navijači dalmatinske institucije), u Splitu to nije prvi put, dakle, kazna je sasvim logična. No, alibi je uvijek najbolje tražiti negdje drugdje…

Usto, sada je u fokusu svih utakmica posljednjeg kola, u kojoj će se sastati Varteks i Hajduk. Za taj se dvoboj piše i priča doslovce svašta, od toga da će Zdravko Mamić odvesti 4.000 BBB-ovaca u Varaždin, do toga da Hajduk neće putovati, ako ne dobije dovoljan broj ulaznica, jer to piše u propozicijama… Pritisak? Da, definitivno, makar su neke stvari odavno izmaknule kontroli, nekontrolirano se prosipa mržnja, nitko više nema namjeru povlačiti ručnu kočnicu. Osveta, urota, krađa, pljačka, šljemovi, to su danas riječi koje odjekuju u nogometnom prostoru. Nismo mi protiv “kuhanja”, dapače, bez toga nogomet nije nogomet, bez onih iskrica koje pale navijačke mase, ali baratanje ovakvim terminima u današnje vrijeme moglo bi biti – pogubno. Mržnja je otišla korak dalje, pitanje je kada će se i na kome sve slomiti, hoće li netko doista “platiti glavom”… Ivan Katalinić je izrekao nešto što nam se čini poprilično točnim. “Ivan Grozni” je mišljenja, ”Mržnja nas dijeli i izjeda”. Nije daleko, nimalo, od istine, jer danas, ovdje, više nije u pitanju samo nogomet. Zato bi svi oni koji u cilju “uzbudljive završnice” nude svakojake priče mogli i morali razmisliti o eventualnim posljedicama. Jer, čeka nas subota u Zadru, potom i Varaždin, a svi znamo što se dogodilo na Poljudu. I najmanje što nam treba je “repriza”, u bilo kakvom obliku. Bez obzira što imamo završnicu prvenstva kakvu su svi priželjkivali…

Sviđa ti se članak? Podijeli ga!

Sportnet Forum

Za komentiranje članaka morate biti prijavljeni kao član Sportnet Kluba. Prijavite se!