Rusija - najveća samo zemljopisno

Nogomet se u zemljopisno najveću zemlju na svijetu probio dosta kasno, a sve do kraja II. svjetskog rata nije bio veće kvalitete. Tada Staljinov totalitarni režim prepoznaje važnost sporta za sovjetsku propagandu. Vojni klub Spartak i milicijski Dinamo koncentriraju u svojim redovima najbolje igrače iz svih krajeva Sojuza. Konačni proizvod bila je reprezentacija SSSR, organizirana i disciplinirana momčad neprobojne obrane i spretnih napadača. Službeno amateri, najbolji sovjetski igrači imali su pravo nastupa i na Olimpijskim igrama, gdje 1956. osvajaju i zlatnu medalju.

Dvije godine kasnije prvi put dolaze na Svjetsko prvenstvo, u Švedskoj, i ulaze u četvrtfinale remijem s Engleskom (ali i pobjedom u "majstorici" s istim protivnikom), pobjedom nad Austrijom, a porazom od Brazila. No, domaćin Švedska nije bila gostoljubiva i s 2:0 šalje Sovjete kući. Prolaz među osam ponanavljaju i u Čileu 1962. U skupini dosta lako prolaze Jugoslaviju, Urugvaj i Kolumbiju, a u četvrtfinalu gube 1:2 od Čilea.

I dalje jaki, Sovjeti u Engleskoj 1966. dolaze do svog najvećeg uspjeha u ovom natjecanju. U skupini pobjeđuju Sjevernu Koreju, Italiju i Čile, u četvrtfinalu Mađarsku (2:1), a u polufinalu tijesno (1:2) gube od SR Njemačke. Broncu su izgubili istim rezultatom od Portugala. Izvrsna generacija nastavila je svoj veliki put i u Meksiku 1970. Remiziraju s domaćinom, te pobjeđuju Belgiju i Salvador za siguran prolaz u četvrtfinale. Ovdje gube od Urugvaja 0:1, u 117. minuti utakmice!

Paralelno, ostvarivani su još bolji rezultati na Europskim prvenstvima. Na prvom, 1960. u Parizu, pobjedom nad Jugoslavijom 2:1 poslije produžetaka, osvajaju pobjedničku amforu, da bi je sportskom nesrećom izgubili u finalu 1964. od Španjolske. Četiri godine kasnije su četvrti u Europi, a 1972. gube u finalu od SR Njemačke. Iz tih slavnih dana "Zbornaje komande" pamti se Lav Jašin, jedan od najboljih s(o)vjetskih vratara svih vremena.

Nakon tog finala, deset godina nije ih bilo na međunarodnoj sceni. Moskovska škola je presahnula, ali je zato stasala nova, ukrajinska, pod vodstvom karizmatičnog trenera Valerija Lobanovskog. Kao "izvidnica", iz tog pogona izlazi slavni Oleg Blohin, a slijedili su ga Protasov, Belanov, Mihajličenko. Takav SSSR četvrtfinalist je Mundiala '82., a u osmini finala je 1986. Veliki uspjeh bilježi osvajanjem 2. mjesta na Europskom prvenstvu 1988.

No, tu je počeo i sumrak najvećeg komunističkog imperija. U Italiji 1990. posljednji su u skupini s Kamerunom, Argentinom i Rumunjskom, "naletjevši" na njih baš kada su te zemlje imale najjači nogomet. Neslavni kraj momčadi crvenih dresova s poznatim natpisom "CCCP" (ćirilično SSSR) na prsima. Umjesto dotadašnje države kraće vrijeme postojala je Zajednica neovisnih država (ZND), koja je bila posljednja na Euru '92. Odjednom bez snažne ukrajinske, ali i gruzijske, litavske i ostalih komponenti u momčadi, Rusija slabo prolazi na World Cupu 1994. Naime, dva poraza i "Pirova pobjeda" nad Kamerunom (6:1) nisu ih odveli u drugi krug. Mala utjeha došla je jedino Olegu Saljenku koji je s pet pogodaka protiv Kameruna (!) i još jednim protiv Švedske podijelio naslov najboljeg strijelca SP.

Na Euru '96 zauzimaju još jedno posljednje mjesto u skupini i od tada ih nije bilo na velikoj sceni. U kvalifikacijama za ovo SP bili su prilično učinkoviti, ali složit ćete se da u društvu Slovenije, SR Jugoslavije, Švicarske, Farskih Otoka i Luksemburga, to i nije tako teško biti.

Izbornik Rusije je Oleg Romancev, autor velikih uspjeha sa Spartakom, ali i "krivac" za reprezentativno EP 1996. Ovaj hladni analitičar trebao bi izvesti ovakvu momčad: Nigmatulin - Kovtun, Čugainov, Onopko, Smertin - Alejničev, Titov, Mostovoj, Karpin - Hohlov, Besčastnih. Karpin i Mostovoj, igrači španjolske Celte najveće su zvijezde i od njih se očekuje da "udahnu život" ovoj suhoparnoj defanzivnoj momčadi. Iako skupina (Japan, Tunis, Belgija) za Ruse izgleda obećavajuće, i ovoga puta morat će se dobro potruditi da uđu u drugi krug.