Japanska sapunica

Brdske vožnje "kockastih"

O hajo gozaimas (dobro jutro). Vama. Nama je već debelo popodne kada se javljam iz naše vatrene baze.

Bilo je teško natjerati se dignuti ranije kako bi ulovili i neku "prirodniju" fotografiju, ali mislim da se isplatilo. Naši dečki smješteni u hotelu Belnatijo, dvadesetak kilometara od novinarske baze. Čuvani su kao pod staklenim zvonom. Hotelu se ne može prići ni sa jedne strane. Ma ni iz zraka. Svakih nekoliko minuta kruže patrole oko cijelog kompleksa, pregledava se svaka travka, a nepoznatima, nepozvanima i onima bez akreditacije pristup nije moguć. A ako se i slučajno tu zateknu, najbržim putem i bez mnogo buke se uklanjaju sa lokacije.

Foto: Dražen Patarčić

Srećom posjedujemo redovne akreditacije i bez problema smo se "zakačili" na naše dečke koji su izašli malo na zrak. Vožnja elektromobilom uz obvezno osiguranje u vozilu i jedno vozilo iza njih. Tomas se ponašao vrlo samouvjereno za volanom dok je projurio pored naših kamera. Čak je umakao pratnji koja ih je pratila. Osiguranje nije baš bilo oduševljeno tim potezom. Očigledno da nemaju iskustva u brdskim vožnjama kao što to ih ima Tomas. Međtuim, kolega (Sopta iz Jutarnjeg) i ja ostali smo na početku brdske staze sa spremnim fotićima da bar napravimo neku "fotku" drugačiju nego sa treninga ili press druženja.

Nakon nekoliko minuta ekipa se sjurila s brda. Tomas za volanom, Gršković i Radanović fizioterapeuti, Balaban i Šuker. Naravno i jedan no name djelatnik osiguranja koji baš i nije previše uživao u toj jurnjavi. Nekoliko desetaka metara iza pokušavala ih je sustići pratnja. Uz popriličnu gužvu na toj cesti (ubacilo se vozilo za održavanje trave) uspjeli smo "upucati" naše reprezentativce. Kao naručeno. I tek što se Tomas zaustavio, a njegov "ferrari" napustila većina prijašnjih putnika, odjurio je nazad u brda. Pratnja iz drugog vozila samo se uspjela okrenuti na mjestu i odjuriti za njima s nadom da će ih negdje i uloviti.

Foto: Dražen Patarčić

S nama je ostao zlatna kopačka, Davor. Nasmiješen od uha do uha spremno je prihvatio našu ponudu da se slika. Ali ne obična slika. Željeli smo i uspjeli ga nagovoriti da se uslika u posebnom dresu, dresu reprezentacije Japana. Za Jutarnji list i Sport Net. Omedeto e Arigato. Čestitam i hvala.

Zanimljivo jutro. Davora smo odlučili počastiti kavicom kako bi ipak još nekoliko trenutaka imali za napraviti poneku fotografiju. Priključili su nam se nazad u društvo uvijek "otkačeni" i veseli fizioterapeuti. U drugom dijelu hotela, u kojem ne vlada "režim Mirka Jozića" nego obični turistički (i to samo na privid, jer je osiguranje na svakom metru) uspjeli smo "baciti" mali shoping, međutim ne preveliki, s obzirom na "popularne" cijene ponuđenih artikala..

Nije trebalo puno vremenai oko nas i našeg stola sakupili "redovni" gosti hotela tražeći autograme, slikajući se sa Davorom. Majstor šesnaesterca izdržao je sve nalete i podijelio desetke autograma i osmjeha za njihove fotoaparate. Na kraju jedan autogram dao je za račun pića kojeg smo mi fotići obećali platiti, ali nismo imali sreće. Zato smo imali više sreće napraviti malo drugačije jutro nego ovih 12 koji su ostali iza nas.