Nadglasat ćemo brojnije Meksikance!

Moj put do Japana je trajao šest i pol sati, nešto kraće nego iz Lijepe naše, iz razloga što je moje prebivalište u Singapuru. U Singapur sam preselio iz Hrvatske prije četiri godine zbog očevog posla, te sam tu na fakultetu. Inače, u Japanu boravim sa svojim roditeljima.

U zrakoplovu Singapore Airlinesa smo već bili glavna atrakcija u našim dresovima. Stjuardesa nas je pitala jesmo li iz Turske (?!), a prišli su nam i neki Irci i Englezi te pričali kako su bili u Dubrovniku. Po samom dolasku, Japan se učinio nevjerovatan. Čim smo stigli na Narita Airport (odjeveni u naše kockaste majice) i izašli iz zgrade Terminala 1, odmah su nam prišli japanski TV-novinari i intervjuirali nas desetak minuta. Snimatelj je postavljao pitanja na japanskom, a novinarka ih je prevodila na engleski. Ovo je prvi put u povijesti Japana da ovako veliki broj stranaca dolazi u njihovu zemlju i oni žele znati kakvi su nam dojmovi. Pitali su nas koliko novaca nas je sve stajalo, je li proces rezervacije hotela i nabavke karata bio mukotrpan, te da im pokažemo ulaznice za utakmice (Japanci imaju drugačije ulaznice nego stranci).

Inače, odsjeli smo u Hotelu Washington, desetak kilometara od Narita Airporta. Japanci imaju jednu strašnu vrlinu - točnost. Čekali autobus, vlak, zrakoplov ili bilo što drugo, to stiže točno u minutu. Jako su čisti, pedantni i uredni, te nevjerovatno prijazni. Japan je, također, država koja je prepuna tehnoloških čuda i inovacija. Zato su dosadašnja dva dana provedena u Japanu za mene pravi "culture shock". Na primjer, u gradiću Nariti, vidio sam parking-garažu koja radi po jednom sasvim neuobičajenom principu, sa svrhom da se očuva što više mjesta. Automobili su raspoređeni jedan iznad drugog i pri ubacivanju kartice u sustav, skela se okreće i spušta ih na cestu, tako da je garaža širine dva automobila, a visine 7-8 katova. Kad smo to vidjeli, ostali smo šokirani.

Foto: Dražen Patarčić

Ima još jedan detalj, pomalo smiješan, koji me iznenadio, a to su WC školjke, kojima tek na dodir počinje teći voda (sa strane postoje nekakvi gumbi ali sve je na japanskom).

Ljudi ne barataju dobro engleskim, ali su nevjerovatno susretljivi, i pomoći će koliko je u njihovoj mogućnosti - sve čine da udovolje gostima i da ostave dobar dojam.

Inače, mene već uvelike hvata groznica prije naše sutrašnje utakmice u Niigati. Do tamo moramo putovati nekih tri sata, od toga oko dva sata poznatim Shinkansenom (najbržim vlakom na svijetu). Sustav vlakova je, usput, nevjerovatno organiziran. Za 45,100 jena (oko 350 USD) dobije se dvotjedna pokazna karta, kojom se može koristiti bilo koji od vlakova u Japanu u neograničenim količinama, a dostupna je samo strancima. Ostale cijene su prilično astronomske, uspoređujući s cijenama u Hrvatskoj.

Danas sam imao tu čast otići na utakmicu Argentina - Nigerija, zahvaljujući jednom prijatelju koji mi je našao ulaznice. Bio sam na tribini iza onog gola gdje je Batistuta zabio, s najglasnijim Argentincima. Kraj mene je sjedio par iz Barcelone, koji su na moje pitanje o tome zašto ne gledaju Španjolsku u Koreji, odgovorili da su oni Katalonci te da mrze Španjolsku! Moram priznati, iako je stadion nevjerovatan, zapravo fantastičan, atmosfera ne može biti usporedjena sa onom kakva bude na našim stadionma prilikom održavanja velikih utakmica, možda iz razloga što su Argentinci bili razasuti po cijelom stadionu. Nadam se da sutra u Niigati neće biti tako, te da ćemo svi Hrvati (iako malobrojni), biti na istom dijelu stadiona. Argentinci su navijali cijelu utakmicu 2-3 iste pjesme, posebno onu "Vamos Argentina".

Danas sam, prilikom odlaska na zračnu luku po Japan Rail Pass (pokaz za vlakove), jer je tamo najbliži ured, sreo skupinu od naših desetak navijača na Terminalu 2. Odmah sam ih prepoznao po dresovima. Izgledali su dosta umorno (od puta i cuge!?), te malo izgubljeno, vjerovatno zbog "culture shocka", a i problema planiranja puta u Niigatu, jer je sustav vlakova dosta kompliciran. Osim njih, još smo samo sreli jednog Hrvata koji živi u Japanu na utakmici Argentina - Nigerija.

Moram priznati da sam uočio veliki broj Meksikanaca u zračnoj luci, danas na utakmici, ali i u hotelu. Čini mi se da ih ima jako puno, te da ćemo sutra biti u manjini. Ipak, ja, a i svi drugi Hrvati koji se nađu na stadionu, dat ćemo glasa za deset Meksikanaca.

Od ostalih navijača, najviše susrećemo Engleze (danas nam je prišao jedan u vlaku pokazujući člansku iskaznicu Portsmoutha i hvaleći Prosinečkog), Meksikance, Argentince, a bilo je i dosta Šveđana, Iraca, te male skupine Talijana. S Meksikancima se uvijek gledamo i oni nam sa smiješkom pokazuju palac prema dolje, ali ne u nekom provokativnom smislu. Mi se na to samo prijateljski smijesimo i čekamo Niigatu!

Internet Cafe iz kojeg se javljam je u hotelu, gdje postoji zanimljiv način rada, ubacuje se sto jena za deset minuta korištenja, kao automat za piće.

Do sljedećeg javljanja, nadajmo se u dobrom raspoloženju nakon sutrašnje utakmice, pozdrav!