Svemu dođe kraj, ali zašto tako rano...

Foto: Vlado Vivoda

Yokohama je jako impresivan grad, inače drugi po veličini u Japanu. Pripada velikoj konurbaciji gradova Tokyo - Yokohama - Kawasaki - Chiba, koja se proteže uokolo tokijskog zaljeva, i ima oko 23 milijuna stanovnika! U centru grada Yokohame nalazi se najviša zgrada u Japanu, "The Landmark Tower". Ta impresivna građevina ima 70 katova, te je izgrađena 1993. godine. Na 69. katu nalazi se vidikovac na cijeli grad. Pogled je uistinu impozantan.

Yokohama je također grad koji je prvi imao dodir za zapadnom civilizacijom (zbog proizvodnje svile), te je izgrađen pod velikim utjecajem zapadnjačke arhitekture. Tu je i prva katolička crkva u Japanu, groblje stranaca, te jedan od najvećih "Chinatowna" u svijetu.

Pri dolasku na željezničku postaju Yokohama, dobili smo plan grada Yokohame s vodičem kroz grad na hrvatskom jeziku. To nas je stvarno ugodno iznenadilo. Ljudi su bili, kao i svugdje u Japanu, jako prijazni, te su nam često prilazili i slikali se s nama. Prema stadionu smo krenuli 6 sati prije utakmice, s japanskim "vodičima" ciji je engleski bio "ludilo", ali ipak smo se snašli.

Foto: Vlado Vivoda

Na stadion smo stigli oko 2 i pol sata prije utakmice. Bilo je puno kafića na putu gdje se nudio hladan Asahi. Problem je nastao kad su se hrvatski navijači počeli skupljati uz ogradu donje etaže južne tribine. Japanska policija nas je "raspršila" guranjem i mahanjem palicama od 1 metar, što nitko od nas nije očekivao. Na žalost, to nisu učinili i Ekvadorcima koji su, kao što ste i vidjeli na malim ekranima, bili smješteni u grupi na istom mjestu na tribinama.

To je rezultiralo još žešćim navijanjem iako smo bili razbacani po pola stadiona. Japanski navijači su nas, kao i obično, podržavali. Glavna grupa hrvatskih navijača se smjestila pri vrhu donje etaže južne tribine stadiona, te je navijanje od tuda i kretalo. Stadion u Yokohami nije izgrađen da zadovolji gledatelje na tribinama (vidljivost, a i akustičnost je jako loša, čisto komercijaliziran za televizijske prijenose). Stadion u Kashimi, bez atletske staze, bio je puni bolji.

Cijelu utakmicu smo navijali, uglavnom iste pjesme kao i u prve dvije tekme. Kako se bližio kraj utakmice, raspoloženje se mijenjalo iz euforije i nervoze u tugu i razočaranje. Mi smo dali sve od sebe, ali kao i u Niigati, nedostajala je podrška s terena. Nakon utakmice, svi smo se raspršili svojim putem, "kuda koji mili moji." I tako, odosmo mi u Koreju, ali nažalost bez naše reprezentacije. Nadamo se da će na Europskom prventsvu u Portugalu 2004. biti puno bolji. Sve u svemu, Japan je bio jedno jako zanimljivo i pozitivno iskustvo!