Pod Netovom lupom

Jozićev najveći grijeh - nije primitivac

Bojan Purić • ponedjeljak, 17.06.2002.

Slutio je, ali nije mogao znati. Mirko Jozić došao je na mjesto izbornika hrvatske nogometne reprezentacije kada je bilo najgore. Pod još vrlo svježim dojmom neuspjeha u kvalifikacijama za Euro 2000, a nakon blijedog početka SP-kvalifikacija, u trenutku kad je "šin" Ćiro Blažević napokon shvatio da ne može ništa postići daljnjim ratom protiv svih, pa tako i protiv zdravog razuma.

Trebalo je tada imati hrabrosti sjesti na mjesto izbornika, i preuzeti hrvatsku svetinju - nogometnu reprezentaciju. Trebalo je upravo one hrabrosti, na čiji se izostanak sada pozivaju dežurni kritičari. Jozić zaista nije mogao znati da će ga u slučaju neuspjeha ovako bjesomučno popljuvati. Poštenog čovjeka, odanog radu, nesklonog egoizmu i lažnom svjetlu reflektora, čovjeka koji nas je odveo na Svjetsko prvenstvo - čovjeka koji je sina dao za Domovinu...

Gospodo, govorimo o Mirku Joziću, uzornom treneru i, prije svega, uzornom čovjeku. Desetljeća marljivog rada u HNS-u i FSJ-u donijela su mu satisfakciju 1987. godine, kada je generacija koju je odgojio bila omladinski prvak svijeta. Iz njegove su "tvornice" izašla imena Boban, Prosinečki, Šuker, Jarni, Štimac... ukratko: "Čileanci". Zasluženo, tada su na Jozićev konto počeli pristizati prvi hvalospjevi. No, to nije impresioniralo HNS-ove glavešine, kada se 1990/91. stvarala hrvatska reprezentacija. Kako to već biva, u velikoj galami se pošteni i marljivi ljudi ne mogu snaći. "Šaralo" se, od legendarnog Draže Jerkovića, koji, iako sigurno dobar trener, s obzirom na dob i zdravstvene probleme nije mogao biti dugoročnije rješenje, preko utjelovljene neobjektivnosti u liku Špace Poklepovića, čija se tragikomična turneja u Australiji još pamti po zlu (i po "vritnjaku", kojim je tadašnji lider momčadi Štimac pokazao što misli o Poklepovićevoj stručnosti), zatim preko Vlatka Markovića, koji je bježao od utakmica kao vrag od tamjana, pa sve do Ćire Blaževića. No, to nije bilo dosta. Ćiri je "prikeljen" i Tomislav Ivić, koji je brzo, uvidjevši s kim ima posla, odustao od te dužnosti, ostavivši u nasljeđe glasovitu pobjedu nad Italijom u Palermu jeseni 1994., kada je Ćiru na neko vrijeme suspendirala UEFA.

Slika 1 od 2.
Foto: Dražen Patarčić

Ćiro je ostao sam. Pateći od kompleksa inferiornosti u odnosu na, prije svih, Bobana i Šukera, dopuštao im je sve, a "trenirao strogoću" na mlađim igračima i svima koji su mu se drznuli usprotiviti. Još su svježa sjećanja na Cvitanovića, Špehara, Gabrića, kasnije Rukavine, Panadića i Peternaca, koji su u najsvjetlijim trenucima svojih karijera morali apstinirati od kockastog dresa. Sve to vrijeme, pratila ga je sreća, a genijalnost spomenutih Bobana, Šukera i ostalih, Ćiro nije uspio upropastiti ni nebrojenim "harakirijima". Izdvojimo samo neke: boravak u francuskom zatvoru zbog sudjelovanja u "aferi Tapie" - iz "ćorke" je pušten samo zato da bi "propjevao"; "spašavanje" Rijeke u prvenstvu 1995/96., umjesto priprema za nadolazeće Europsko prvenstvo; svjesni poraz od Portugala na istom tom Euru, kako bi se izbjegla "opasna" Češka, a za protivnika u četvrtfinalu odabrala Njemačka; forsiranje Jurčića, čijem su se "stilu igre" podsmjehivali čak i suigrači (fakin Asanović znao je, s širokim osmjehom na licu, reći: "Nije baš lucidan..."); uvođenje Prosinečkog u 90. minuti polufinala SP; zatim neumjesno (ne i posve neopravdano) kontriranje novoj vlasti nakon pada HDZ-a; trošenje energije na kompromitirajuće "društvene aktivnosti"; izbrojenih petnaestak ostavki, "memoari" o prijateljevanju s pokojnim predsjednikom Tuđmanom, itd., itd.

Ostatak struke se, razumljivo, zgražao. Frazu "s Ćirom smo bili treći" lako se moglo potući onom "bez Ćire bili bismo prvaci". Nakon Mundiala u Francuskoj, nije prepoznao priliku da odstupi i ode u legendu, već je nastavio dalje, vjerujući da će ga sreća služiti i dalje. No, zenit karijere "Čileanaca" je prošao, a kvalitetne zamjene nisu pronađene. Očekujući da će Irska i SRJ skinuti gaće čim istrče na teren protiv "brončanih", gadno je pogriješio. Ni tada, nakon što nije izborio Euro 2000, nije shvatio poruku. Ušao je u nove kvalifikacije, zabrljao i onda pobjegao.

Tu se u priču vraća Mirko Jozić. "Galamdžije" poput Barića, Kranjčara, Skoblara, Poklepovića i njima sličnih na trenutak su utihnuli, znajući da ne bi izdržali pritisak. I tako je Vlatko Marković, diktator Ilice, kasnije i Rusanove, dao žrtvovati Jozića. Gurnut u vatru u bezizlaznoj situaciji, uspio je reprezentaciju odvesti na SP i vratiti je iz ralja politike u ruke naroda, gdje joj je i mjesto. Sve to, pokušavajući dovršiti posao koji je trebao obaviti Ćiro, smjenu generacija i prilagodbu sustava igre novom naraštaju igrača.

Slika 2 od 3.
Foto: Dražen Patarčić

Da se razumijemo, Jozić zaista snosi dio krivnje za neuspjeh u Japanu, od toga ga nitko ne može osloboditi. No, posve je sigurno da bi isto, ako ne i još gore, prošao i bilo koji drugi izbornik. Sve to ne znači da Jozića sada treba popljuvati, onako kao što to sada čine mediji i razočarani navijači, koji nesuvislim pljuvačkim "porukama" pune novinske stranice.

Govorimo o Mirku Joziću, nogometnom ocu "Čileanaca", prvaku Europe iz 1978. s "U-21" reprezentacijom Jugoslavije, prvaku Svijeta s "U-20" iz 1987., zatim s Colo-Colom trostrukom prvaku Čilea, pobjedniku Copa Libertadores (južnoamerička Liga prvaka), Recope (Kup kupova), izborniku Čilea, treneru meksičke Americe, splitskog Hajduka (izgubio prvenstvo samo zbog gol-razlike), pobjedniku azijskog Kupa kupova s Al-Hilalom 1997., treneru u argentinskom Newell'su, lisabonskom Sportingu, napokon, o izborniku koji nas je odveo na Svjetsko prvenstvo, ocu poginulog hrvatskog branitelja.

Paralelno sa Svjetskim prvenstvom, počela je i kampanja grebatora i laktaša za tako slatkim Jozićevim mjestom na klupi. Zapljuskujući kritikama sa stranica dva najčitanija dnevnika, Ćiro i Cico, popraćeni javljanima Otta Barića, najavili su utrku za mogućnost da u euro-kvalifikacijama, ispred klupe hrvatske reprezentaciju šeću u svojim dugačkim crnim balonerima, umjesto u "seljačkoj trenirci", poput Jozića. Tu je i sin Brut, Ivan Katalinić. Ćiru je samo porezao, Joziću je zabio nož u leđa.

Koga sada odabrati? Izbor je nesumnjivo težak, a sastoji se od kandidata iz tri skupine - u prvoj su metuzalemi, posvađani s cijelim svijetom; u drugoj su nešto mlađi karijeristi, uvijek spremni glorificirati svoje rezultate, a omalovažiti kolege; dok su u trećoj neokaljani marljivi stručnjaci, koji su zbog svojeg tihog rada rijetko pod svjetlima reflektora. Izaberimo ove treće, kad smo već olako potrošili najkvalitetnijeg.

Sviđa ti se članak? Podijeli ga!

  • Najnovije
  • Najčitanije

Sportnet Forum

Za komentiranje članaka morate biti prijavljeni kao član Sportnet Kluba. Prijavite se!