Momčad bez budućnosti

Dino Rađa donio je Splitu košarkašku radost koja se čekala cijelo desetljeće. Samo je jedan jedini čovjek zaslužan za "ono" što se događalo prošle godine, jedan je čovjek iznio teret koji je sam sebi stavio na leđa. Obukao je dres u situaciji kad je doslovce imao puno više za izgubiti nego dobiti. Kockao se sa svojim ugledom, stavio je "na preispitivanje" sve ono što je u karijeri napravio da bi pokazao put "mladoj i talentiranoj" momčadi Splita, kako joj tepamo već godinama.

Foto: Davor Sajko

Zašto je to napravio? Zbog novca? Slave? Trofeja? Ni slučajno, sve je to imao i bez ovoga. Krenuo je u rizik iz samo jednog jedinog razloga - zato što, oprostite na izrazu - ima muda! Htio je zrno borbenosti, drskosti, energije, pobjedničkog duha usaditi svojim "suigračima" (ako ih uopće smijemo tako nazvati, no znate što kažu - pjevači su i Pavarotti i "narodnjaci"...). A što su oni napravili? Koliko su naučili? Ništa. Ubilježili su trofej za kojeg nemaju ni zrna zasluge, pokunjili su se na klupi i pljeskali majstoru. Onome koji ih je došao učiti, onome kojeg bi inteligentan čovjek iskoristio za naučiti velike stvari u 6 mjeseci treninga s njime.

Izdvojit ćemo jedno ime, samo jedno koje zaslužuje dodatni kredit. Roko Ukić jedini se izdiže iz jada i bijede, točno to - jada i bijede koju pokazuju tobože "multitalentirani splitski klinci". Roko jedini "živi košarku", jedini je košarkom opsjednut i nakon treninga i nakon utakmice. No, s gomilom prosječnih suigrača, kojima čak nije najgori epitet što ne znaju igrati košarku (jer neki ponešto i znaju), nego ono osnovno što košarkaša, sportaša, osobu može krasiti - borbenost, ponos, želja za uspjehom, napredovati može samo do određene granice.

Lista ovogodišnjih blamaža i sramota je strašno dugačka i bogata. Svakome se može dogoditi loš dan, svatko može doći u situaciju da utakmicu, čak i dvije ništa ne može pogoditi. Ali kako je rekao Petar Krpan "ako me i ne ide, uvijek mogu trčati". Split je oduvijek cijenio "fajtere", nitko od ove momčadi ne traži da pobjeđuju, nitko od ovakve momčadi ne traži titule. Ali srce, borbenost, želju, ponos - to i ne mogu naučiti. Svojim pristupom i bezličnošću ove godine (kao i prvi dio prošle) ovi koji nose splitski dres sramote i sebe i klub i grad, pa i državu ako hoćete, jer u međunarodnim utakmicama Goodyear lige i ULEB kupa pored njihovog imena stoji nacionalna zastava. Uz sve to - duboko u podsvijesti razvijaju gubitnički instinkt, kojega se više nikad neće riješiti. Dokaza za to ima i previše, u našoj košarci - naročito.

Foto: Bruno Karadža

Vrijeme je da se otvoreno prizna - ova momčad nema budućnosti. Ova momčad Splitu neće donijeti ni trofeje, niti vratiti ljude na tribine, niti će zaraditi novce - ova momčad može se folirati i egzistirati dokle Dino i Peras konačno ne kažu da im je dosta. A dosta im je već sad, samo što su preveliki i prekorektni da bi se maknuli iz stvari koja nema nikakve budućnosti.

Jer kako objasniti Dragi Pašaliću da nije šuter, nego da je centar. Igraču koji ima više od 2.10, a panično se boji dvoboja, boji se guranja, iz reketa će ga potjerati svaki prosječni krilni igrač. A Drago će jedva dočekati da se sa trice okrene licem košu i šutne. Ponekad i pogodi, ali pogađati neće vječno. Jer šutera može glumiti još koju godinu, ali sa svojom visinom i s ulogom prvog centra momčadi kupiti 2, 3, 4 lopte po utakmici znači - promašiti karijeru. Sa 20 godina već je počeo glumiti frajera na utakmicama, maše rukama prema treneru, "mračno" gleda suigrače kad mu prigovore i onda se pita zašto ga je Petar Skansi prošle sezone posjeo na klupu da gleda. Da je imao znanja i volje, 6 mjeseci rada s Rađom mogao je iskoristiti kao što su iskoristili Tome Ružić ili Andrija Žižić. No Dragi je vjerojatno lakše glumiti ono što nikad neće biti - šutera. Dominirao je svojim vršnjacima u reprezentativnom dresu i što prije shvati da se treba uhvatiti reketa, a šut smatrati "dodatnim plusom", a ne "jedinom karakteristikom" - bit će bolje za njega.

Damir Rančić ponekad izgleda kao da je u dvoranu sletio početkom druge četvrtine, a nitko mu nije rekao s kim se igra. Da, pogodit će dvije, tri trojke ako ga krene, ali će puno češće zaboraviti koga je trebao čuvati u zadnjem napadu, ili napraviti nevjerojatno glup prekršaj na igraču koji kreće zakucati loptu.

Foto: Bruno Karadža

Kedžo čak zna odigrati role koje dobije vrlo dobro i borbeno, no i on je krenuo šutirati i bježati iz reketa. Kaštropil ima malo prilika, no puno je bolje izgledao prošle sezone, nego sad, kad treba potvrditi potencijal. Možda su i njemu u glavu udarili menadžeri i njihovi pokloni? Oršulić je nedorečen, ne sjećamo se utakmice koju je odlučio ili u kojoj je briljirao. Perića komentirati neću, jer je najmlađi od svih i nije pošteno promatrati ga istim očima kao i ove druge. Uostalom, igra svoje prve seniorske minute, za razliku od svih ostalih. Vidjet ćemo ga dogodine.

Na kraju, opet da se vratimo na Ukića. Njega nažalost čeka slična sudbina kao i mnoge prave splitske košarkaše u zadnjih 10 godina. Osuđen je šlepati na svojim leđima ostatak momčadi koja se skriva iza njega i čekati trenutak kad će se pojaviti neka dobra inozemna ponuda, koja će ga konačno učiniti pravim igračem.

Za Roka nema straha, on će uspjeti. Ali preostala družina kojom zapovijeda, mogla bi polako početi razmišljati o svojoj budućnosti. Jer vrijeme im prolazi, a od košarke se obogatiti neće.