Zar nije moglo bolje?

Neću u ovom tekstu govoriti o Barićevim pogreškama, jer njih ima toliko da nema smisla trošiti Vam vrijeme na vratolomije "Herr Otta". Danas je Engleska ta koja ima priliku za prolaz u polufinale i to je ono što je stvarnost, a tako malo je nedostajalo... Daleko od toga da smo bili bolja momčad od Engleza, ali sam duboko uvjeren da su neke stvari bile posloženije, danas bi ponovno vidjeli ujedinjen sjever, jug, istok i zapad Hrvatske. Ovako nam ostaje samo pomisao i ništa više.

Foto: Goran Pervan

Rado bih Vam prozborio o svom viđenju nastupa igrača koji su dobijali priliku nositi kockice na ovom natjecanju. Krenut ću od Butine. Čovjek je u pravom svjetlu zamijenio Pletikosu. Mnogi mu zamjeraju pogrešku kod drugog gola Francuza, ali taj dio ćemo ostaviti za kasnije, kad dođemo do pravog igrača (često spominjanog). Protiv Engleza nije mogao igrati sam protiv dva opasna napadača, štoviše mislim da je 2:4 i puno bolji rezultat nego što smo zaslužili. Uglavnom, Butina je jedan od rijetkih koji je opravdao naša nadanja.

Zadnji red je teško definirati jer su ti igrači odjednom postali univerzalci i možda bi im četvrfinalni dvoboj donio i mjesto u napadu - kraj Prše. Šimić se vratio u formu i ne možemo mu zamjeriti silne centaršuteve koji su pogađali kamermane iza gola, jer čovjek je vrlo dobro odradio svoj posao u obrani, a i to što je dolazio u priliku za centriranje - zna se tko je kriv. Šimunić je bio jedna od nestabilnijih karika u prošlosti, ali ovo natjecanje je pokazalo da može on i puno bolje i uz sitne kikseve zaslužio je prolaznu ocjenu.

Robert Kovač je bio standardno dobar, i nakon njegove ozljede i izlaska u drugom dijelu protiv Engleza, pokazalo se kakva je naša obrana bez osiguranih leđa. Živković, iskreno, nije niti bio pravo zapažen, a na mjestu u veznom redu može zahvaliti Bogu i Ottu, jer ipak su tehnika i proigravanja napadača još uvijek na "vi" s kapetanom broda koji se nalazi na dnu Atlanskog ocena, nasukanog kraj Rusa, Bugara, Letonaca...

Foto: Goran Pervan

Nakon "zagrijavanja", došli smo do Tudora. Neću ga kriviti za bod koji je donio Francuzima, ali ne mogu se oteti dojmu da taj igrač uvijek zabrlja kad je najvažnije. I u doigravanju je iskočio iz ekipe, kada je protiv Slovenaca dobio crveni karton i ostavio svoje kolege na cjedilu. Možda je dobro došao taj crveni karton, jer tko zna, nije ni Švicarskoj puno nedostajalo da danas zemlja čokolade ponovno osjeti euforiju. ALI zašto ga je Barić toliko forsirao??? Pa nije to onaj Tudor od pretprošle sezone kada je svom Juventusu donosio bodove u Ligi Prvaka. U ovoj je odigrao možda ukupno 10-ak utakmica, no on je i s tom činjenicom uvijek ulazio samouvjerno u utakmice - što i nije loše ako znaš granicu. Njegove dubinske lopte su redovito završavale kotrljajući se do reklama, ali tu opet dolazimo do izbornika, koji je morao i trebao reći NE! Na skok igru mu se ne može ništa prigovoriti, a bilo bi tužno da se i to mora spominjati. Iako je prvi strijelac natjecanja naše reprezentacije (uz Rapaića, Pršu, N. Kovača) apsolutno mu ne mogu dati prolaznu ocjenu. U budućnosti bi se trebao malo zamisliti što i kako neke stvari napraviti.

Vezni red je s obzirom na svoje predispozicije možda čak i zaslužio nekakav -2. Apsolutno najveće zasluge za to pripadaju Niki Kovaču, kojemu nitko ne smije ništa prigovoriti, jer čovjek je trčao i borio se kao pola ekipe. Nije on kriv što nije tip igrača za asistiranje, ali kao defenzivni vezni nema mu ravna u Lijepoj našoj. Bjelica je bio vrlo dobar te je s borbenošću zadovoljio. Šteta što nije imao priliku više ići naprijed, ali Barićeva taktika od pet obrambenih i četiri defenzivna vezna mu je odredila takvu ulogu. I kad je bio iskren i rekao da više ne može te zatražio zamjenu, odmah je Barić reagirao i najavio mu zadnje minute pod njegovim vodstvom. Tako je izostavljen iz sastava protiv Engleza. No, zato smo tu imali Rossu - nogometnog boga Izraela. Ne znam kakav se tamo nogomet igra, ali ako je on toliko cijenjen, onda bi na izraelskoj nacionalnoj televiziji trebalo uz neku njihovu "Peticu" pokazivati "Šestica", koj bi obuhvatila i HNL, jer takvih igrača (i boljih) ima dosta u našoj tmurnoj i omalovažavanoj ligi.

Foto: Goran Pervan

Rapaića je uhvatilo breme godina i nije više onaj mladić koji je hitro prolazi po lijevoj strani i u trepavicu pogađao napadače. Potpuna suprotnost je Olić. Igrač koji bi i Greenu bio velika konkurencija na 100 metara, ali što mu to vrijedi kad je u tehničkom smislu potpuni anonimus. Redovito si gurne u for i onda pomisli "Trči Ivice, samo te reklame mogu zaustaviti!" - što se na kraju i dogodi. Leko je dobio mizernu minutažu (puno veću od Babića i Klasnića) koju nije mogao bolje iskoristiti. Srna i Mornar su solidno odradili posao na desnom boku - puno bolje od "velikog Izraelca".

Napad je bio rezerviran za dvojac Pršo - Šokota. Dadi se borbenost, znanje i tehnika ne može osporiti, ali bez pravih lopti veznjaka nije mogao više. Šokota je bio dosta indisponiran u zemlji u kojoj za "kruh zarađuje", no bit će on dobar - treba vjerovati u njega u budućnosti.

I što na kraju reći? Generaciju iz '98 ćemo možda ponovno dočekati za 98 godina, ali ostaje činjenica da je nogomet postao nepredvidiva igra i da je i mala Hrvatska mogla puno, puno bolje...