Nakon 3000 km - groznica je tek počela

Foto: Goran Pervan

Na žalost, ne znači to da je vaš reporter lumpovao svake noći u nekim egzotičnim lokalnim diskačima (valjda još stignem!). Jednostavno, od kad sam uletio u Portugal počela je valjda uobičajena ludnica velikih natjecanja za strane novinare u stranim zemljama.

Ok, da bih bio još malo iskreniji trebam prijaviti da sam čim sam stigao u ponoć u Lisabon zbrisao kolegama iz auta i odmah zapalio u park Bela Vista jer je festival Rock in Rio bio na vrhuncu... Ali, stvarno, kažem vam, jedva da sam našao pet minuta slobodnog vremena za dosadu! (Nadam se da ne čujete ova tri ku-ku-rika iza mojih leđa...)

Foto: Goran Pervan

Dobro, vratimo se poslu. Lisabon. Ma ljudi svjetski grad, ogromne građevine, još veći mostovi (most Vasco de Gama dug je 10 km!), metro i vlak stanice su im po uzoru na londonsku samo još imaju i klimu. Portugalke? Dakako, ima se što za vidjeti, čak i za one sa slabijim vidom. Ljudi su vrlo gostoljubivi, a ja sam se začudio da zapravo mnogi sasvim dobro govore engleski, pa čak i starije generacije.

A može se vidjeti ekipe u svim bojama, Lisabon je pravo malo sjecište kultura (ilivam melting pot). Doduše, lokalni dečki misle da ima malo i previše tih dolazaka pa se tako dogodi da su neke četvrti na jako lošem glasu zbog kriminala. A jedan navijač Sportinga Jorge “mladi lav” rekao mi je “Nigers fucking own this city”. Šteta što mi to nije rekao prije nego što sam baš taj dan izašao u četvrti Chelas, ne tako daleko od centra grada, ali srećom nije se ništa dogodilo pa sam vidio još jedan dan Rocka u Riju, ali u Lisabonu, ili bolje rečeno vidio sam Aliciju Keys. Savjetujem pogledajte, ovaj, počujte je i vi uživo ako vam je negdje u blizini.

Nisam još vidio dovoljno Lisabona da vam dam bolji dojam, mogu vam reći da se vrlo lako možete izgubiti, posebice ako se vozite, a isto mi pričaju i drugi novinari, ne samo hrvatski. U gradu je mali milijun kružnih tokova, a dvije tri table za imena ulica. Može vam se čak dogoditi da odete u neku glavnu ulicu u krivi smjer pa tako sasvim slučajno nabasate na most koji će vas odvesti daleko od Lisabona pa ćete morati napraviti 40-tak km da biste se vratili u grad. Kažem, može vam se to dogoditi, ne znači da se to i meni dogodilo, ok?

Foto: Goran Pervan

Lisabon ima skoro milijun stanovnika, a s okolicom skoro dva. Svi pričaju da su gužve strašne, posebice sada sa svim pojačanim osiguranjima. I imaju pravo, ali mislim da ipak nije tako strašno kako može biti. Ovih par dana što sam se vozio gradskim vlakovima i podzemnom, mogu reći da se vozi udobnije i bez stravičnih zagrebačkih tramvaj znojavih gužvi. A očaravajuće je pratiti bioritam domaće ekipe. Teško da ih nešto može jako uznemiriti. Iako nisam baš u nekoj formi uvjerljivo sam među najbržima kad treba uhvatiti neki vlak. Isto je i sa službenim volonterima na Europskom prvenstvu. U velebnom press centru International Media Center u Lisabonu je hrpa uniformiranih simpatičnih volontera, ali osim nekih osnovnih lokalnih informacija o smjerovima dobit ćete samo odgovor: 'ne znam', ili 'pitat ću'. Ali, nije da se ne trude. I osmijeh je tu, što više poludjeli čovjek koji se ne može spojiti na internet kada mu curi rok može tražiti? Možda jedino most u krivom smjeru...