Udari po igračima, pa udari po sucima

Hrvatska je prošla u polufinale Svjetskog prvenstva i to je razveselilo ne samo naše navijače, nego i ljubitelje rukometa u svijetu. To potvrđuju komentari inozemnih redakcija, koje su prenosile ili izvještavale s utakmice. "Srbija i Crna Gora s ovakvom igrom nije zaslužila polufinale", rekao je tijekom prijenosa komentator DSF-a. Novinar danske televizije TV2 rekao je kako bi "pobjeda SiCG nad Hrvatskom poslala pogrešan signal rukometnom svijetu kako treba igrati".

Veselin Vujović i srpsko-crnogorska javnost obranu od poraza pronašla je u napadu na suce. Simpatično je da se na suđenje tuži po svima najgrublja reprezentacija, s najviše isključenja i crvenih kartona na prvenstvu. Smije li sucima prigovarati momčad čiji trener tijekom minute odmora svojim igračima kaže "idite na njih, da isključimo nekoga"? S druge strane, Lino Červar je nakon utakmice rekao da je pobjedu Hrvatskoj donio "dogovor da se Srbima i Crnogorcima ne dopusti da ih isprovociraju i da moraju do kraja odigrati bez grubih startova, jer će isključenja presuditi". Zar razlika u taktici nije vidljiva i na prvi pogled?

Foto: Davor Sajko

Srbi i Crnogorci s agresivnošću kojom su kompenzirali svoj nedostatak rukometnog znanja, stvorili su si "neprijatelje" u velikom dijelu rukometnog svijeta, a osude njihove žestoke igre dolazile su s raznih strana tijekom prvenstva. Zbog toga su ih možda i suci zaista uzeli "na zub", a skloni smo vjerovati da se crveni karton u onako ranoj fazi utakmice vjerojatno ne bi sudio nekoj drugoj reprezentaciji. Bila je to "preventiva" sudačkog para, koji je odmah želio reći Srbima i Crnogorcima što misle o njihovoj igri u obrani.

Sudački kriteriji u rukometu zaista jesu rastezljivi i mogu biti čudni. Sport je to u kojem te suci zaista najlakše i najperfidnije mogu "okrasti", jer puno toga ovisi isključivo o njihovim procjenama. Ne želeći ulaziti u eventualne probleme srpsko-crnogorske momčadi sa sucima u prijašnjem dijelu prvenstva, u utakmici protiv Hrvatske ipak nije bilo mjesta njihovoj povici na suce.

A suci jesu griješili. Pogriješili su recimo u 10. minuti s crvenim kartonom Đurkoviću, jer crveni karton je zapravo zaslužio Krivokapić. Pogriješili su što i Đukanoviću nisu pokazali crveni karton nakon "pajovičevskog" nasrtaja u glavu Ivana Balića. Pogriješili su i što crvenim kartonom nisu kaznili ni jedan od brojnih udaraca u lice Blaženka Lackovića. Vjerojatno su griješili i na štetu SiCG, no da su pomogli Hrvatskoj da dođe do pobjede - nisu.

No, kad im se glave malo "ohlade", shvatit će da su poraženi od boljeg. Od momčadi koja je bila lišena pomoći svog ponajboljeg igrača, čiji su ostali igrači "zakrpani" od glave do pete, čiji vratari do samog kraja, nisu mnogo utjecali na rezultat. I da na vratima nisu imali sjajne vratare, utakmica bi bila riješena daleko prije uzbudljivog finiša.

Foto: Davor Sajko

Naši rukometaši potvrdili su da je ovo momčad kakvu hrvatski momčadski sport nije imao u svojoj povijesti. Ostali su mirni, nakon svakog udarca, nisu se dali isprovocirati, živci su im bili "spremljeni u zamrzivaču". Usprkos bahatim i podcjenjivačkim izjavama srpsko-crnogorskih igrača uoči utakmice, koje je doduše objavio "šahovničarima iz lijepe njihove" neskloni Glas javnosti pa ih valja uzeti s rezervom, naši igrači nisu htjeli "u tuču". Priznajte, koliko bi vas ostalo mirno nakon onakvih prekršaja protivnika, koliko bi vas ostalo hladno u onakvoj situaciji i moglo pronaći snage i prisebnosti u onakvim uvjetima?

Ipak, srpsko-crnogorsku momčad ne treba zbog pretjerane agresivnosti podcjenjivati. Jednostavno - izabrali su jedinu taktiku koju su mogli, s izborom igrača koje su imali. Bez obzira na udarce koje su dijelili, ipak je to momčad kojoj treba čestitati što se od potpunog autsajdera prometnula u kandidata za polufinale. Momčad je to u kojoj ima nekoliko zaista dobrih igrača, a sjajni vratari su posebna priča. No, svakako će morati promijeniti pristup rukometu na budućim velikim natjecanjima.

HRS bi po završetku prvenstva trebao uplatiti višednevni odmor u nekoj egzotičnoj državi Stanislavu Peharcu i ostalima iz liječničkog tima. Poput vojnika nakon bitke, iz dana u dan igrači se krpaju, osposobljavaju za novu bitku i šalju natrag "na frontu". I nitko od njih se ne žali, iz sebe uvijek izvlači maksimum, a njihov karakter možda je najbolje opisala rečenica Ivana Balića, koji je rekao "u ovakvom stanju kakvom sam, za klub nikad ne bih nastupio".

Zato je ova momčad posebna. Bez obzira na njihovo nesporno rukometno znanje i talent, ovo je momčad koja svoje utakmice dobiva glavom i srcem. To će im uvijek biti prednost, bez obzira tko stajao sa suprotne strane. Zato ćemo ih još godinama slaviti, a protivnici gledati, proučavati i proklinjati...