Tko je lovac na novinarske patke?

Nedavna utakmica između Osijeka i Hajduka dovedena je na rub incidenta, ponajviše zaslugom lažnih informacija koje su se pojavile u medijima. Jedna od njih, izmišljotina izvjesnog novinara Glasa Slavonije kako je Hajdukov trener Igor Štimac Osijeka nazvao "podružnicom Crvene zvezde" bila je prava "novinarska patka". Igor Štimac izjavljivao je svašta, ali odgovorno tvrdim - ovu rečenicu nije. To je nakon utakmice u Osijeku potvrdio i Sportnetov novinar, koji je doznao da je za tu izjavu "kriv" izvjesni navijač koji je nazvao redakciju i "prodao" informaciju.

Foto: Bruno Karadža

Ovaj detalj puno govori o novinarskoj profesionalnosti kod nas. Informacija se najprije objavi, a onda tko želi provjeravati istinitost - neka provjerava. Zanima nas samo bi li se dotični novinar osjećao odgovornim, da je slučajno nekome iz grada koji je preživjeo strahote rata, "pao mrak na oči" zbog takve izjave i da je zbog njegove neprovjerene informacije netko stradao?

Danima uoči utakmice stvorena je atmosfera u kojoj je Hajduk "babaroga koja pljačka hrvatske klubove", na temelju jedne pogrešne prosudbe zagrebačkog suca Marina Mlinara u utakmici protiv Intera. Drugog pogotka Hajduka kojeg je trebao poništiti. Suđenje tog suca više nego pozitivno su ocijenili svi novinari koji su gledali utakmicu, delegat i kontrolor suđenja, pa ako hoćete i "Oko sokolovo" - Goran Marić. No, optužnicu su mu preko novina skrojila razna poluanonimna piskarala koja su za vrijeme utakmice bila udaljena stotinama kilometara daleko od Splita i utakmice, a pitanje je jesu li je i gledali. Zašto i po kojim kriterijima jednom školovanom sucu može suditi tko god se sjeti i uništavati život i karijeru mladom čovjeku, kojem je struka dokazala da je utakmicu odsudio dobro, uz jednu jedinu pogrešku?

Nižepotpisani je bio svjedok bijesa jednog funkcionera Intera nakon završetka utakmice u Splitu, koji je u prisustvu mnoštva svjedoka galamio kako ih je sudac Mlinar pokrao, izjavljujući kako "Vidak nije udario laktom Lovreka", zatim kako je "prekršaj Krznara kod jedanaesterca bio izvan kaznenog prostora", a na kraju svega kako "možda nije sporno što je Hajduk brzo izveo prekršaj za drugi pogodak, ali ga je izveo iz kaznenog prostora, što je nedopustivo". Sve tri teze na koje je Inter imao primjedbe su pobijene pregledavanjem snimke, a bilo je očito da ni Interovi funkcioneri ne znaju na što se žale. No nije pobijena novinarska potreba za krvlju i senzacijama i to većinom od onih koji nisu bili na utakmici, niti su znali na što se Inter žali.

Foto: Davor Sajko

U Hrvatskoj ni jedna sudačka odluka, pogreška, previd ili nesigurnost, ne mogu proći bez "urota, krađa, kladionica, Štimca, Mamića" i sličnog kolorita. A sudačke pogreške uobičajene su u svim državama svijeta, na svim kontinentima gdje postoji nogomet i sport. No, samo u Hrvatskoj svaka sudačka pogreška ima "pozadinu". Samo kod nas svi unaprijed znaju što će se dogoditi. I kad se slučajno dogodi - eto, znali smo. A u većem broju slučajeva, kad se "najave" pokažu pogrešnima - isprike nema. Zaboravi se, pojeo vuk magare. Tako mnogi znani i neznani već danas "znaju" kakav će biti scenarij nekih utakmica u sljedećem kolu.

Dokad će nas sve skupa više pratiti ta paranoja? Odgovor nije težak. Dokle god oni koji kreiraju javnu svijest budu svojim senzacionalističkim izvrtanjem činenica potencirali tu vječnu paranoju. Kod nas se uvijek piše i misli najgore, ali nitko ništa nema potrebu dokazati.

I svi se, kao, čude što se događaju navijački ispadi i neredi i onda s visoka gledaju i komentiraju izmanipulirane navijače koji "gutaju" svašta što se danima objavljuje u medijima. A ne pitaju se tko sve manipulira tim navijačima, dovodi ih na rub incidenta, ostavlja da sami preskoče preko tog ruba i onda udara po njima, skidajući bilo kakvu odgovornost sa sebe. Navijači se potuku, zarade kaznene prijave, završe u zatvoru. Ali oni koji ih mjesecima svojom medijskom vatrom "potpaljuju", izmišljaju senzacije i guraju u sukobe - na kraju svega za to budu i plaćeni. I čekaju novu priliku da "zakuhaju".

Foto: Dražen Patarčić

Težnja novinarskom senzacionalizmu nije hrvatski izum, niti naš endem, ali naš je izum što je to postao jedini način da se privuku čitatelji. Pardon, uz listiće za nagradne igre, jeftine knjige i DVD-ove koji se dijele uz novine. Dok se u drugim zemljama koje želimo slijediti vrlo dobro zna koji su mediji ugledni i kojima se vjeruje, a koji predstavljaju žutilo i senzacionalizam, kod nas je to sve izmiješano u jednom loncu i servirano u istom obroku svima.

Posljedica je da danas u Hrvatskoj više ne postoji gotovo ni jedan medij kojem se može bezuvjetno vjerovati, ni jedan medij za kojeg se zna da piše objektivno i jasno, koji hvali s argumentima, ali i kritizira na isti način. Ta paranoja koju su razni "novinari" stvorili medijskim lažima i senzacijama, dovela je do toga da se više ne sluša ni riječ onih doduše malobrojnijih, ali vrlo uglednih, neokaljanih i korektnih novinara koji pošteno rade svoj posao. Takvih ima, itekako ima. Samo ih je u šumi šunda i senzacionalizma teško primjetiti, jer ne igraju takvim kartama.

Iako je u knjigama vrlo jasno definiran pojam demokracije, ni 14 godina nakon što uživamo u njoj, mnogi još uvijek nisu uspjeli shvatiti da osim prava, taj pojam snažno definiraju i obveze. A jedna od njih je i - istina. Mnogi novinari ispisali su tone tinte o potkupljivosti sudaca, sportaša, funkcionera, mjerača vremena, mahača. Ne sjećamo se da je netko progovorio o daleko najopasnijoj vrsti potkupljivosti. Novinarskoj.