Heja, heja Cibosi

Sve je o Dinamovoj sezoni već ispričano. Ljeto je donijelo kupovinu najvećih mladih ''zvijezda'' hrvatskog podneblja, a ključevi tog ''Dream Teama'' povjereni su mladom i perspektivnom Nikoli Jurčeviću koji je trebao stvoriti ''atomski Dinamo'', momčad koja će s lakoćom pregaziti konkurenciju u HNL, i usput ostaviti trag u Europi. Međutim, ljetna idila brzo se rasplinula, na vidjelo su izašle slabosti u selekciji igrača (propusna i spora obrana, neefikanost, neiskustvo), a ceh je platio Jurčević. Isti Jurčević koji je sezonu prije Dinamo pretvorio u momčad koja igra vrlo dopadljiv nogomet više nije bio dovoljno dobar, jer kako je moguće da od takvog fantastičnog kadra ne može složiti nepobjedivu momčad?

Kako se pokazalo, ne može nitko. Ili barem niti jedan od tri, četiri, pet (tok uopće više broji) trenera koji su uslijedili poslije Jure. Logika će reći – možda ipak problem nije u struci, iako nedvojbeno i ti silni stručnjaci snose dio odgovornosti. Uprava? Pa, nakon najgore sezone u povijesti kluba, lako bi bilo napisati uvjerljiv slučaj da ni uprava nije svoj posao obavila dobro.

Foto: Bruno Karadža

Selekcija igrača se pokazala pogrešnom, no lako je biti general poslije bitke. Nitko od generala koji se sada prave pametni nije prošloga ljeta rekao da kupovine Ljubojevića, Pranjića, Buljata ili Lučića, redom ''U-21'' reprezentativaca, nisu pametne. Uprava je pogriješila i nestrpljenjem s Jurčevićem, no i to je objašnjivo. Kada već od nemoći nisu znali što bi učinili, Mamić, Barišić i Lončarević odlučili su iz kluba potjerati kapetana i ikonu kluba, netom pečenog reprezentativca, Niku Kranjčara. Nedvojbeno, Niko cijelu sezonu igra ispod očekivanja, nakon sjajnih nastupa u sezoni prije, no Kranjčar junior će ostati vjerojatno najveća pogreška ove uprave.

Međutim, ta uprava je osigurala Dinamovim igračima najbolje uvjete u Hrvatskoj, dovela je igrače koji su po reputaciji trebali biti najbolji u državi, i ispunivši ta dva zadatka ipak je obavila najvažniji dio svog posla. Istina, na terenu ne igra Dinamov autobus od pola milijuna eura već igrači, i upravo su oni najveći Dinamov problem ove sezone. Ni uprava, ni treneri, ni sreća, ni Niko Kranjčar. Igrači.

I to ne zbog svog ponašanja izvan terena – sve priče o razuzdanom životu Dinamovih zvjezdica postale su zanimljive samo zbog loših rezultata. Dinamovci su uvijek bili velike face u izlascima, mnogi su vodili raskalašen život, no dok je rezultata i igre, malo je koga briga za to. Zapravo, tad su još veće face među navijačima. Primjerice, noćni život Silvija Marića nitko nije smatrao uzrokom sjajnih Marinih igara u plavom dresu. Pa zašto bi onda Zahorin život izvan travnjaka bio razlog za loše igre?

Ne, problem Dinamovih igrača nije u tome. Istina, novac, auti i djevojke malo su ih razmazili, pa su vjerovali da će na terenu protivnik pasti sam od sebe. Kako se pokazalo, padao je uglavnom – Dinamo. No, glavni razlog tome nije ono što nude senzacionalistički mediji već jednostavna nogometna činjenica – veći dio sadašnjeg Dinamovog kadra nije na razini kvalitete potrebnoj za igranje u jednom od dva najveća hrvatska kluba. I to se zorno vidi na svakoj Dinamovoj utakmici, za one koji ne vjeruju nudimo jednostavan test – samo otiđite na iduću Dinamovu utakmicu.

Foto: Yasuyuki Nagatsuka

Susret s Pulom 1856 otkrio je sve slabosti Dinamovih nogometaša. Gosti su stigli bez nekoliko važnih igrača, bez ambicija, bez posebne želje za rezultatom, ali i najvažnije, bez kvalitete. I ta i takva Pula s lakoćom je odigrala 0:0 s Dinamom. Gledajući 90 minuta pravog ''mučenja lopte'', utakmicu koju je trener Cvetković kasnije nazvao ''jednom od najgorih'' koje je vidio u životu, zapitao sam se na temelju čega su ti igrači razvili svoju reputaciju?

Ljubojević? Novi Šuker? Svi koji su mladog osječkog centarfora usporedili s jednim od najboljih hrvatskih igrača svih vremena, totalno su promašili. Napadač koji na terenu izgleda tako tromo, sporo, nema dribling, slab je u duelu, nema poseban udarac, a ove sezone nije pokazao ni svoj toliko spominjan osjećaj za gol nije po ničemu nasljednik velikih Dinamovih devetki. Gledajući Ljubojevića, zasigurno se i Dinamovi navijači kaju što su nekad tjerali Marka Viduku iz kluba.

Pranjić? Najbolje plaćeni Dinamov nogometaš po ničemu nije opravdao taj status – imao je nekoliko dobrih centaršuteva, pokazao da ima jedan jedini dribling – puno premalo za klub Dinamovih aspiracija. Lučić? Totalni promašaj, zajedno s ostatkom Dinamove obrane može se natjecati za najsporijeg nogometaša u ligi. I tako bi mogli unedogled, ili barem do kraja Dinamove platne liste.

I tu leži Dinamov problem. Plaća hrpu nogometaša koji jednostavno svojom kvalitetom ne zaslužuju Dinamov dres. A kako se pokazalo, htijenjem i željom nisu kompenzirali taj deficit, i zbog toga je stigao rezultat koji je osramotio ''sveto ime Dinamo''. Rješenje Dinamovih problema neće biti dugo očekivana Skupština. Može se promijeniti uprava kluba, može se dovesti i novi trener, no ''gurači lopte'' će ostati.

Hoće li se maksimirski klub još jednom okrenuti svojem pomlatku? Dinamo bi već sad mogao složiti solidnu momčad od igrača koji su ponikli na maksimirskim travnjacima, zasigurno ne lošiju od one koje zastupa Dinamo u ''Ligi za bedaka''. Mladići poput Karduma, Modrića i drugih, pokazali su da imaju potencijal vrijedan modrog dresa. Međutim, ako se Dinamo odluči za taj put, ne smije ponovno raditi greške u koracima.

A to znači – izabrati pravog trenera koji će imati puno povjerenje uprave i s kojim će se biti strpljiv. Ne razmaziti igrače velikim ugovorima. Ne dopustiti menadžerima da ''kolo vode''. Ne prodavati talente na prvi mig europskih klubova. Ne raspuštati momčad čim prvi put ''zaglibi''. Osigurati mladićima nekoliko iskusnih igrača koji znaju što znači Dinamov dres i koji mogu povesti svojim primjerom. Ključan faktor ovakve strategije je strpljenje. Odlika koju ova uprava uopće nije pokazala. Za razliku od navijača koji već godinama slušaju istu priču? ''Gradimo europski klub.'' Heja, heja Cibosi na Maksimiru? Sumnjam da je to znak europskog puta…