Kako od gov**a napraviti pitu?

Budalama se jučer osjetilo mnogo više od onih nekoliko desetaka klinaca i njihovih "autoriteta", koji su prijetili policiji s dovoljno velike udaljenosti za bijeg. I razbijali isti onaj stadion kojeg će neki drugi, možda čak i njihovi očevi ili starija, malo bolje odgojena braća već danas, sutra, prekosutra popravljati i pripremati za Brazil.

Šačica takvih nametnula je kristalno jasno pitanje. Očekuje li nas ovakvo nešto i za desetak dana protiv Brazila? Ukoliko nešto našoj momčadi pođe po zlu, hoće li se opet pojaviti "grupa agresivnih", koja će Brazilcima i cijelom svijetu pokazati neku drugu sliku grada i zemlje koja je ove godine hit na svim turističkim sajmovima?

Hoće li se ona ogromna grupa pravih navijača, koji su i ovog puta pokazali da Hajdukova momčad i vodstvo ne zaslužuju ovakve navijače i koji su "nasjelli" pričama kako je prednost od 0:3 dostižna (a teško žabu u vodu natjerati, pa tako i pravog navijača natjerati da bezgranično vjeruje u klub kojeg voli), i na nekoj sljedećoj utakmici morati plašiti "obrijanih glava" koje će im nakon utakmice otimati šalove, pljuvati na dresove i napadati ih izvan stadiona zbog toga što nisu dovoljno glasno vikali "Ćiro pederu"? Hoćemo li se opet morati sramiti onoga što su vidjeli brojni strani turisti, koji su u "turističkoj ponudi" imali zabilježeno i "Pogledati utakmicu kvalifikacija Lige prvaka i vidjeti tu sjajnu atmosferu o kojoj se priča"?

Srećom, ona velika grupa navijača koja se skupila na sjeveru i koja se nije pridružila "rušilačkom pohodu", nije dobila "šmrkom po glavi" od policijskog vozila koje je već izašlo na tartan stazu. Bila bi to strašna nepravda prema svima onima koji su platili kartu, vikali što su god htjeli protiv Hajduka, Štimca, Grgića, Ćire, Kale, čitavog svijeta – ali nisu došli razbijati svoje. Navijači jesu tu da kažu ono što imaju, bez obzira sviđalo se to nekome ili ne, da popljuju ili dignu na pijedestal bilo koga za koga žele da tamo bude. Upravu, igrače, trenera, bilo koga. Ali nemaju pravo razbijati ono što nisu ni gradili. Plaćena karta taj dio ne opravdava. A ni ona prekrasna atmosfera koju je stvorio ostatak publike, koji se okupio po kiši i snažnom vjetru.

No, dosta o tome. Hajduk je izgubio od protivnika koji je za naše uvjete pravi Manchester United. Ozbiljna momčad, ozbiljan klub i uprava koji ne rasprodaju najbolje igrače iz prošle sezone i sanjaju iluzije, nego se godinama spremaju za nagradu koju su ove godine doživjeli.

Foto: Bruno Karadža

Odgovorni su – svi. Od prvog do zadnjeg. Od Kale do Grgića, od Štimca do Blaževića. Tko će i kako podnijeti taj teret odgovornosti, vidjet će se, no prema starom dobrom običaju, bura u čaši vode trajat će do prve gostujuće pobjede u HNL-u, kad će opet krenuti priča o "perspektivnoj momčadi, koja će i u Europi napraviti pravi rezultat ako ostane na okupu".

Grgić je kriv jer je rasprodao cijelu prošlogodišnju momčad, na kraju čak i pustio kapetana momčadi, par dana prije utakmica s Debrecenom. Štimac je kriv jer potpisuje "igračku politiku", pa ako je prošle sezone imao gomilu od 40 sumnjivo kvalitetnih igrača, ove sezone nema ni 5 "pravih". Tko je kriv, ako nije on?

Ćiro je kriv jer je prihvatio voditi očerupanu momčad, a još više iz razloga što nije ukazao na mane i zatražio pojačanja. Odgovoran je zato što je blokirao dolazak Tomislava Ercega, koji bi u ovoj momčadi bio Maradona. Ćiro je kriv što mu je svaka od momčadi protiv koje je igrao ove sezone (Rijeka, Osijek, Zagreb, Debrecen) stvorila nekoliko stopostotnih prigoda i "šarala" po obrani kao da je nema. Razlika između naših klubova i Debrecena je što su Mađari svoje šanse znali iskoristiti.

Igrači su krivi što su još jednom osramotili klub čiji dres nose, navijače koji se zbog njih iz tjedna u tjedan okupljaju i vjeruju im, iako im ovi nisu vratili niti najminimalnijim zahtjevom. Borbenošću. Krivi su zbog toga što većina od njih još nije svjesna gdje se nalaze i što protiv bilo kojeg europskog protivnika igraju kao miševi, bez krvi, bez muškosti, agresije, ambicije.

Krivi su svi oni koji prodaju priče o neiskustvu, mladosti i "blistavoj budućnosti". Kale 31, Granić 30, Đolonga 29, Žilić 30, Biščević 30, Damjanović i Blatnjak po 24, Šuto 25, Pralija 35? Godina, naravno. Kad je za očekivati da ovi "mladići" skupe iskustvo i odigraju najbolje utakmice svoje karijere?

O kakvoj mladosti pričamo, kad je jasno da je dovoljno da dođe jedna polu-ponuda s istoka ili dajbože zapada da iz Hajduka odlepršaju Bartulović, Bušić, Grgurović i jedini pravi biser ove momčadi, jedini koji je pokazao i srce i znanje i mogućnosti, Niko Kranjčar?

Hajdukova momčad mnoge jučer je namagarčila. Od svojih najvjernijih navijača, koji nisu žalili novca, grla, ni kiše da bi ih podržali, pa ako hoćete sve do Sportnetovog nogometnog urednika Tomislava Pacaka, čijih je "10 razloga za vjeru u nemoguće" prokomentirao tijekom utakmice i uvijek duhoviti HRT-ov komentator Željko Vela. Kako je krenulo, nakon 45 minuta bilo me strah da na svaki od Tominih u dobroj namjeri preoptimistično-nategnutih razloga, Debrecen ne odgovori po jednim pogotkom. Srećom, stali su na petom razlogu, više od toga valjda im Sandro Tomić, Debrecenov pričuvni vratar, nije ni preveo. Hvala Sandro, u Tomino i moje ime.

Hajduk ima i veću tradiciju, veći europski ugled, više trofeja, slavniju prošlost, bolji stadion, brojnije i glasnije navijače, poznatijeg i iskusnijeg trenera. Debrecen ima samo jednu bolju stvar od Hajduka. Momčad. Hajdukovim nogometašima čak ni "crveni vragovi" nisu bili potrebni da ismiju njihovo nogometno znanje. Dovoljni su bili "amateri iz Shelbournea" i "provincijalci iz Debrecena". Crveno Hajduku i dalje znači – stop. Pusti nekog drugog da prođe. A jedino što u Hajduku trenutno podsjeća na Europu su - navijači. Ona ogromna većina.