Argentina

U siromašnim bespućima Buenos Airesa, Cordobe, Rosarija, Mendoze, La Plate nogomet je jedini izlaz iz bijede; prva ljubav, još neokaljana šuštavim novčanicama i bijelim limuzinama. I upravo iz tog socijalnog blata favelasa isplivali su najveći argentinski umjetnici lopte kojima se samo možemo nakloniti do poda, čarobnjaci koji bi i vlastitoj majci podvalili «tunel».

Što reći? Bili su ovisni o istrčavanju pred krcatu Bomboneru ili Monumental, samo da još jednom osjete kako ih steže u grlu, a kada bi obukli «sveti dres», samo je nebo bilo granica; osvajanje Svjetskog prvenstva i postali bi besmrtni. Ne postoji drugo zanimanje u Argentini. Svi doktori, profesori, odvjetnici, predsjednici, smetlari, prosjaci gurnuti će svojoj djeci loptu u noge čim se rode, kako bi možda oni ispunili njihov nedosanjani san.

Malo je reći da žive za nogomet, a ta velika uzajamna ljubav počela je još sredinom 19. stoljeća kada su talijanski i engleski radnici i mornari prenijeli igru u zemlju. Prve utakmice igrane su još daleke 1867. između doseljenika i Argentinaca, da bi nakon 1893. i osnivanja Argentinskog nogometnog saveza (AFA) počeli nicati danas svjetski poznati klubovi poput River Platea, Boca Juniorsa, San Lorenza te Velez Sarsfielda.

Naravno, posebno mjesto u cijeloj priči ima nacionalna vrsta koja je svoju prvu međunarodnu utakmicu odigrala protiv Urugvaja 1901. a s istom se reprezentacijom do sada ukupno sastajala čak 161 put. Na prvom SP-u održanom 1930. u Urugvaju, Albicelestesi su došli sve do finala gdje su poraženi od istoimenog domaćina sa 4:2, a Gullermo Stabile bio je prvi strijelac prvenstva s osam golova.

U narednih 36 godina Gaučosi su ili ispadali u prvom krugu ili su bojkotirali natjecanja (nisu se slagali s mjestom održavanja), da bi 1966. u Engleskoj došli do četvrtfinala gdje ih je porazio domaćin s 1:0 i kasnije otišao do kraja. I onda, 12 godina kasnije Argentina je pogazila svijet.

Iako je 76. u zemlji izvršen državni udar, Prvenstvo je ipak održano u Argentini i svih 16 reprezentacija doputovalo je u Južnu Ameriku. Domaćini su predvođeni Mariom Kempesom, Leopoldom Luqueom i Danielom Passarellom u prvom krugu završili odmah iza Italije i prošli dalje, da bi potom u nastavku odigrali najkontroverzniju utakmicu prvenstva. Naime, Argentini je za prolaz u finale bila potrebna pobjeda od četiri gola razlike protiv Perua, momčadi koja je u prvih pet utakmica primila svega šest golova. Da stvar bude gora Argentinci su u prvih pet utakmica zabili svega šest golova, isto koliko su postigli u tom kontroverznom susretu u kojem je za Peru branio Ramon Quiroga, vratar rođen u Argentini, no nitko od igrača nije priznao puštanje domaćinima.

U finalu jednostavno nisu smjeli izgubiti. Navijači bi ih razapeli. Tako su protiv Nizozemske nakon 1:1 u regularnom dijelu uspjeli pogocima Kempesa i Bertonija dohvatiti zvijezde i upisati se po prvi puta zlatnim slovima u povijest nogometa.

1982. u Španjolskoj, oprostili su se porazima od Italije i Brazila u drugom krugu, da bi se 86. ponovno «igrali Boga», a sve zahvaljujući jednoj od najvećih nogometnih ikona, Njegovom Visočanstvu Diegu Armandu Maradoni. Uz pomoć Valdana, Burruchage, Ruggerija, «mali zeleni» proveo je gaučose preko Italije, Bugarske i Koreje u drugi krug, gdje je nakon Urugvaja, u četvrtini finala čekala omražena Engleska.

Rat za Falklandsko otočje uzrokovao je vječitu mržnju između ova dva naroda, zbog čega je ovaj susret bio daleko više od nogometa. Susret, koji je vjerojatno jedan od najpoznatijih u cijeloj povijesti, baš zbog Maradone koji je sam potopio Engleze najljepšim pogotkom ikad postignutim na SP-ima te «Božjom rukom», čime je još više razbjesnio Engleze. U polufinalu ponovno je briljirao Diego i s dva pogotka ispratio Belgiju, da bi u završnoj utakmici Burruchaga pet minuta prije kraja vinuo Argentinu u nogometne visine pogodivši za pobjedu 3:2 nad Zapadnom Njemačkom.

No, osveta je slatka stvar, pa su tako Nijemci na sljedećem natjecanju u Italiji također pet minuta prije kraja golom Brehmea uzvratili Argentini u finalu i ostavili ih na korak do naslova. Zanimljivo je da su u polufinalu igranom u Napulju protiv domaćina imali podršku praktički cijelog stadiona, pošto je Maradona u to vrijeme igrao u Napoliju i jednostavno očarao temperamentne južnjake koji nisu mogli okrenuti leđa legendarnom majstoru.

1994. nogometni cirkus preselio je u SAD gdje se Argentinci nisu previše zabavljali. Nakon što je Maradona bio pozitivan na kokaini izbačen s natjecanja, naglo su splasnule nade njegovih sunarodnjaka, a reprezentaciji nisu pomogli niti Batistuta, Caniggia i Abel Balbo. Argentinci su poraženi u osmini finala od Rumunjske s 3:2 i tako zaklopili za njih neuspješno «američko» poglavlje.

Na SP-u u Francuskoj kuglice su nas spojile u istu grupu, a nakon što su nas pobijedili s minimalnih 1:0, ponovno su se susreli s «mušterijama» Engleskom, prošli dalje na penale, da bi potom u četvrtfinalu golom Dennisa Bergkampa u sudačkoj nadoknadi još jednom prerano pakirali kofere. Na posljednjoj svjetskoj smotri u Koreji i Japanu slovili su za jedne od glavnih favorita, no proveli su se kao «bosi po trnju» i već nakon prvog kruga i posebno bolnog poraza od Engleza otišli kući.

I na kraju, što reći? Nogometni luđaci, fanatici, ovisnici, svi su se nagurali u ovu južnoameričku zemlju koja će i ovog ljeta baš kao i u posljednjih 100 godina živjeti sa svojim idolima i udisati poteze koji su privilegija samo kraljeva lopte. Tehnički dotjerani do savršenstva, apsolutno su očarali svijet ikonama poput Kempesa, Maradone, Di Stefana i Batistute, ljudi koji su pronijeli ime Argentine u najzabačenije kutke ove planete, i ispunili navijačke živote ponosom, ponosom što su svi dio plavo bijelog dresa koji će na ljeto okupan znojem prigrliti «nogometnog Oscara» - ili poginuti.