Pobjeda nogometa

Koliko god onim prvospomenutim bilo teško priznati, nema boljeg u najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu nego kada vještina pobijedi snagu, imaginacija taktiku, znanje silu, ili nadahnuta mladost nadvisi prekaljeno iskustvo. A sve to donijele su pobjede Barcelone nad Mourinhovim 'strojem' i Arsenala nad Capellovom 'mašinerijom'.

Današnji nogomet ne ide bez snage i bez vrhunske taktike, no neki su u forsiranju tih elemenata igre otišli predaleko, zaboravilo se da se nogomet, osim zbog rezultata, igra zbog - zabave. Juventus se na terenu ne zabavlja, kao ni Chelsea. Barcelona i Arsenal, pak, čine upravo to.

Nije cilj izjednačiti Barcelonu i Arsenal, ili Juventus ili Chelsea. Cilj je tek izraziti zadovoljstvo što je pobijedio nogomet. Pobijedili su vic, kreativnost, ideja, vještina, znanje, mladost; poraženi su šablona, taktika, igra na snagu. No, dobiveno je tek nekoliko bitaka, puno ih je i izgubljeno, jer Fabiju Capellu i Joseu Mourinhu nitko ne može oduzeti silne trofeje.

Pobjede Barcelone i Arsenala, međutim, mogu mnogim trenerima, posebno mladima, biti putokaz, dokaz da se i atraktivnom igrom, gdje se ne suzbija kreativnost igrača, daje se prilika mladosti pred iskustvom - može stvoriti rezultat.

O Barceloninoj nogometnoj "čaroliji" već je sve napisano, rijetki su još oni koji će osporiti tvrdnju da Katalonci igraju najbolji nogomet na svijetu. Chelsea se lani izvukao, ove godine nije, Ronaldinhova magija bila je previše za Lamparda i društvo. Naizgled, uz virtuoze poput Ronaldinha, Eto'oa, Messija i Deca, "i moja baka mogla bi trenirati Barcelonu", no činjenica je da Frank Rijkaard zaslužuje veliki kredit za igru Barcelone. I Real Madrid ima velike "španere", no nema igru... Mnogima će promaknuti da je Barcelona poprilično mlada momčad, većina ključnih igrača još nije ni u "najboljim godinama". U principu, momčad je to čije je europsko iskustvo daleko od jednog Juventusa, Reala ili Milana.

I dok je susret Barcelone i Chelsea jednostavno bio dvoboj skupocjenih momčadi koje gaje dijametralno suprotne stilove nogometa, u kojem je pobijedio "romantičarski" nogomet koji gaji španjolska momčad, susret Arsenala i Juventusa ponudio je još više razloga za zadovoljstvo onima koji istinski uživaju u "čistom" nogometu.

Zamislite zadovoljstvo Arsenea Wengera nakon utakmice u kojoj je jedan od njegovih mladaca, Cesc Fabregas, u potpunosti zasjenio igračku veličinu poput Patricka Vieire. Upravo se Wenger prošlog ljeta odlučio zahvaliti Vieiri za do tada učinjeno, osjećajući kako mora dati prostora mlađoj gardi.

Promjena generacija uvijek je bolan proces, Wenger je imao i teških trenutaka sa svojom mladom momčadi ove sezone, no potvrda ispravne strategije stigla je u Ligi prvaka. Arsenal je konačno 'skinuo' jedan veliki skalp, onaj Reala, a briljantnom igrom sada je razbijen Juventus. Arsenal je na korak do polufinala, gdje nikad prije nije bio, bez obzira koliko iskusniju momčad imao.

S druge strane, Capellov Juventus, koji je pojam za disciplinu, organiziranost, iskustvo, taktički besprijekornu igru i jednostavno učinkovit nogomet koji donosi rezultat, nije mogao ništa protiv Fabregasa i društva, koji su kratkim dodavanjima i profinjenom tehnikom u potpunosti razbili zid koji čine dvojica, po mnogima najboljih, defanzivnih veznih u svijetu.

Taj Juventus obrani Arsenala, koju sve redom čine do ove sezone malo poznati Eboue, Senderos, Toure i Flamini, nije uspio baš niti jednom zaprijetiti Lehmanu, i objektivno, takva momčad zaista ne zaslužuje europski naslov. Da, svatko ima pravo na loš dan, no kada si toliko nemoćan da ne možeš stvoriti jednu jedinu priliku - nije ti mjesto na tronu.

Teška je to ocjena; Juventus je ipak talijanski i europski velikan, jedna od najpopularnijih momčadi svijeta, i uz takvu čeličnu igru osvojit će drugi uzastopni talijanski naslov. No, osim navijača Juventusa i zagriženih ljubitelja u talijanski nogomet nitko ne bi želio da 'kanta' završi u Torinu.

Igra ili rezultat, uvijek se o tome raspravljalo. Najbolje je dakako kad imaš oboje, no nije čest slučaj, jer praksa nerijetko pokazuje da najbolji rezultat donosi ne baš tako 'lijepa' igra. I rezultat je sjajna stvar, navijači Chelseaja ili Juventusa neće biti ništa manje sretni kada njihove momčadi budu slavile naslov prvaka od navijača Barcelone ili Lyona. I ovim tekstom se ne oduzimaju zasluge Mourinhu, Capellu, Juventusu, Chelseaju, jer ipak - glavni cilj je pobijediti. Barem je to danas postao.

No, nogomet se počeo igrat iz zabave, i u svojoj srži on je ipak zabava. Uvijek i svugdje lijepo je vidjeti kad mladost, imaginacija, znanje, dribling, duh i vještina nadvise fizičke mogućnosti, šablone, iskustvo - i na kvartu, i na Kutiji šibica, i na trećeligaškom terenu i na terenu Lige prvaka. I zbog toga se moglo uživati u Arsenalovom trijumfu nad Juventusom...