Katalonska nogometna bajka

Niti jednom prvaku Europe kruna se ne može osporiti, ali je istina i da se ne dogodi uvijek, pa ni često, da laskavu titulu ponese uistinu najbolja momčad Europe te sezone. No, u sezoni 2005./2006. ne samo da se zaista najbolja momčad okitila trofejem, nego smo dobili prvaka Europe koji je po svemu bio bolji i drugačiji od ostalih.

Konačni uspjeh ostvaren je na terenu, no razlozi iza istog stoje u vrhunskim odlukama uprave kluba na čelu s Joanom Laportom. Barcelona je poslije ere Louis van Gaala upala u krizu rezultata, no u klubu su se odlučili za strpljivost i građenje dugoročno moćne momčadi, a ne slaganje solidne momčadi iz godine u godinu. Zbog takve politike Barcelona nije dovodila u svoju momčad gotove zvijezde poput Reala iz Madrida već je pažljivim skautiranjem odabrala nogometaše koji se najbolje uklapaju u Barcelonin prepoznatljivi stil.

Naravno, tu je trebalo i malo sreće - Barca je upecala Ronaldinha, tada još izuzetno talentiranog, ali neizbrušenog napadača PSG-a, što se, jasno, pokazalo kao pogodak stoljeća. No, za Barcelonin uspjeh zaslužno je puno više toga od brazilskog majstora.

Klub je, prepoznavajući tradiciju uspjeha nizozemskih trenera u Barceloni, odabrao Franka Rijkaarda kao čovjeka koji će vratiti Barcelonu na vrh Španjolske, a legendarni igrač Milana i Ajaxa opravdao je povjerenje na najbolji mogući način. Da stvar bude zanimljivija, Rijkaard, Ronaldinho i društvo nisu najbolje startali, nakon jesenskog dijela njihove prve sezone bili su izgubljeni u prosječnosti Primere, no dok bi se većina klubova zahvalila Rijkaardu već tada, Barcelona je čekala i - dočekala. Barca je odigrala briljantan drugi dio sezone, već tada su se nazirale konture fantastične igre koja je u sljedeće dvije godine osvojila srca nogometnih romantičara.

Te sezone Katalonci su ipak ostali prekratki, sjajan proljetni niz nije bio dovoljan za naslov, no temelji za uspjeh koji je uslijedio bili su postavljeni. Ostalo je - povijest. Barcelona je igrom i rezultatima pokorila društvo u Španjolskoj osvojivši dvije uvjerljive krune prvaka, a nakon lanjskog nes(p)retnog ispadanja od Chelseaja u osmini finala Lige prvaka, ove godine i Europa je kapitulirala pred naletom Barcinog stroja.

Mnogima je priča o prekrasnoj igri Barcelone već dojadila, a ni Kataloncima više nije bilo lako iz utakmice u utakmicu nositi se sa sve većim očekivanjima što se estetskog dojma tiče. Koliko god Ronaldinho i društvo driblinga i akcija ponudili, ljubitelji tog nogometa htjeli su još, još i još. No, čak i kad nije igrala na standardu koji si je sama zadala, Barcelona je igrala bolje od bilo koje momčadi u Europi, i to je konačni kompliment Rijkaardovoj squadri. Nekoliko će susreta zauvijek ostati zapamćeno, poput gaženja Reala usred Madrida u utakmici u kojoj se i madridska publika naklonila nogometnom kralju Ronaldinhu.

Razloge takve magentske privlačnosti Barcinog nogometa nije teško odgonetnuti - skup odličnih tehničara i individualaca uklopljen je u sjajan sustav u kojem ti pojedinci djeluju kao kompaktna momčad čija igra optimalno koristi talente koji kroče travnjakom Nou Campa. U tom sustavu je Ronaldinho, koji u PSG-u nije bio puno više od vještog driblera, postao najbolji igrač svijeta, u tom sustavu je Samuel Eto'o postao vjerojatno najubojitiji napadač današnjice... Barca je uvijek težila napadačkom nogometu, s puno kratkih pasova, dominacijom u posjedu lopte, a u protekle dvije sezone Rijkaard, Ronaldinho i ostali takvu su igru učinili još atraktivnijom i privlačnijom nego ikad.

No, Barca ima još jednu posebnost, uz sjajnu igru, dobar rad uprave, uz Ronaldinha i Eto'oa... Svoju školu. Po prvi puta nakon Ajaxa 1995., te donekle Manchester Uniteda 1999., prvak Europe je momčad koja se u svom uspjehu itekako oslonila na rad nogometne škole. Barcelona u sastavu ima 10 Španjolaca (od 24 igrača), što je u današnjem nogometu rijedak podatak. No, ne samo da ima nogometaše iz svoje zemlje, već su to uglavnom igrači iz Barcine škole koji nemaju samo epizodnu ulogu u osvajanju drugog klupskog naslova europskog prvaka.

Kapetan Barcelone, Carles Puyol, nezaobilazna karika u Rijkaardovom lancu, izdanak je Barcine škole, kao i partner u obrani Oleguer. Nakon što je godinama dovodila vratare iz cijelog svijeta pokušavajući riješiti stalni problem golmana, sreću je Barca pronašla tek kad se okrenula svojem dvorištu i na gol postavila Victora Valdesa koji je i protiv Arsenala bio jedan od ključnih igrača. Tu su još i dvojica sjajnih veznjaka - iako još uvijek mlad već dugo "postojeći" Xavi te mlađahni i tehnički briljantni Andres Iniesta.

Dakako, tu je i najveći dragulj - Lionel Messi. Mladi Argentinac nije rođen u Barceloni, ali je već kao 14-godišnjak stigao na Nou Campu i može se reći da je dijete Barcelone. Messi je zaista neviđeni talent, legitimni nasljednik Maradone što i "Veliki Diego" sam potvrđuje.

Barcelona je Španjolsku i Europu pokorila iako je igrala bez dva super važna igrača veći dio sezone - Xavija su već mnogi i zaboravili nakon što je pred kraj jeseni slomio nogu, no španjolski veznjak uistinu je jedan od ključnih igrača katalonskog sastava, pa je tim vrijednija činjenica da ni to Barcu nije usporilo. Posljednja dva mjeseca Barcelona je igrala i bez Messija, no Argentinčev izostanak Blaugrana je također nadoknadila.

Ako je suditi po atmosferi u Barceloni, po strategiji koju klub ima, po mladosti ključnih igrača i uopće cijele momčadi - najbolje godine su tek pred Barcelonom. Za Ronaldinha & Co. pariški trijumf bio je tek početak dominacije Barcelone u europskom nogometu. Početak Barcine ere...