arhiva

Tko to može platit?

Dario Dodić • ponedjeljak, 19.06.2006.

Nažalost za ponekog od naših čitatelja, morali smo se vratiti u Zagreb. Razlog je vrlo jednostavan - nemamo dovoljno love da bismo vas opskrbljivali našim putopiščićima iz gradova u kojima igra Hrvatska. Ipak, nismo vam prepričali događaje iz posljednje večeri (dakle ne s posljednje večere), a i povratak u Zagreb bio je zanimljiv...

Što zbog lijenosti, a što zbog tehničkih problema (čitaj: lijenosti), neko vrijeme nismo vam se javljali s događajima koji su nas zadesili u Njemačkoj. Posljednji dan prije odlaska kući (četvrtak), bio je prilično zanimljiv, a i jednog od vaših junaka počele su mučiti moralno-financijske dvojbe.

Slika 2 od 2.
Foto: Dario Dodić

Dinamični duo posljednje se noći u Berlinu razdvojio. Dok je Tomo obavljao neke posliće po gradu, ja sam otišao s ostatkom ekipe pogledati utakmicu Njemačke i Poljske u njihov hostel. Mjesta ispred teve-a okupirali su naravno Hrvati (mi i Slavonci), a nekolicina od nas pogodila je da će se Nijemci, kao i uvijek, izvuči u posljednjim minutama.

Nastavili smo s konzumacijom određenih vrsta pića, dok smo rotirali sugovornike. Bilo je tu Engleza (Engleskinja točnije), Amerikanaca, Kanađana, a našla se i poneka ucviljena Poljakinja. Dvije Amerikanke, Willow i jedna druga (sjetio sam se, zove se May), bile su naše prve sugovornice, i da Maja (odmilja) nije bila loše volje (čitaj: nadr.ana) možda bi i pobliže saznali odakle tako nevelikim djevojkama tako veliki prirodni atributi. Maja je otišla na počinak, pa se vratila i po Willow, koja mi se prije par dana javila mailom da bi se ispričala ako je njezina frendica ispala bezobrazna. Ma sve pet Willow, ali svoju šansu si prokockala.

Slika 3 od 3.
Foto: Dario Dodić

Nakon departure američkih koka, započeli smo razgovor s trojicom pijanaca iz Sjeverne Amerike. Jedan Kanejdijen i dvojica Čikažana čekali su check-in, a tamo smo ih zaskočili mi i natjerali da popiju s nama poneki eliksir mladosti. Kanejdijen boj rekao nam je da je kao klinjo imao Hrvaticu za dadilju, a jedan od Čikažana bio je ekstremno nezanimljiv. Znate, jedan od onih politički korektnih, finog vokabulara i još dražesnijih manira. Njega smo odveli do velike karte smijeha (htio sam napisati svijeta, umoran sam...) i tražili ga da nam pokaže gdje je Hrvatska.

Može se reći da je momak pokazao barem dobru regiju, pa smo mu to istolerirali. Objasnili smo im da smo mi veće face jer mi znamo odlično engleski, znamo pokazati na karti njihovu zemlju, a i znamo nešto o njihovoj povijesti. Za kaznu smo im odredili slušanje hrvatske povijesti od stoljeća sedmog. Krenuli smo s teorijom da potječemo iz Irana i tu je lekciji ipak bio kraj jer znali smo da Ameri teško upijaju.

Slika 1 od 1.
Foto: Dario Dodić

Drugi Čikažanin bio je puno zanimljiviji. Sigurno je tome tako što je momak neodoljivo podsjećao na Dalaj Lamu. Naravno, Hrvati bez skrupula to su mu odmah i rekli pa smo ga počeli tako i zvati. Momak (drugi nadimak ili možda čak i pravo ime mu je Lee) je prihvatio zezanciju, ali nam je objasnio da on nije Dalaj Lama, već njegov brat Samo Lama. Dobra stvar je što se nije zavjetovao na život u celibatu, pa je mogao s nama komentirati curke (to je prijevod od oka, engleska riječ korištena u razgovoru bila je bičes).

Uglavnom, momke smo ostavili u hostelu, a mi smo krenuli dalje, popit još pokoje pivce i susrest koju od prijateljica noći. Ispunili smo oba dijela plana, a posebno smo iznenađeni ostali kvalitetnim izgledom berlinskih znate već čega. Došlo nam je da se zapitamo nije li puno higijeničnije i jednostavnije da si nađu bogatog muža, no očito one ne razmišljaju tako. Zašto nemamo fotografije ovih događaja? Pa kome se da tegliti fotić navečer kad ide hmm šetat po gradu? Ovo je navijačka kolumna.

Slika 4 od 4.
Foto: Tomislav Pacak

Na spavanje se krenulo oko pola pet ujutro, a dizanje je bilo zakazano za 7.45. Nagađate, naspavali smo se, a tada se naša povorka podijelila na dva dijela. Tomo i ja krenuli smo put željezničkog kolodvora, dok je ekipa iz Blackmerca (Črnomerca za one koji nisu skužili) put do Zagreba krenula tražiti preko jeftinih hostela u Bratislavi. Što je još tamo jeftino, to ostavljamo vašoj i njihovoj mašti na volju. Naknadno smo saznali da Blackmerčani slabo planiraju pa su u Prag stigli tek oko 22 sata. Nagađate, od Bratislave na kraju nije bilo ni S.

Otkako sam se vratio iz Berlina nikako da se vratim u svakodnevnu rutinu. Iako vlak fino amortizira naporno putovanje, osjeti se zamor materijala nakon ukupnog putovanja od kojih 30 sati i više. Iz te perspektive, a i iz nekih drugih razmišljam trebao bih li možda prodati kartu za utakmicu s Australijom. Istina, sponzorsko mjesto Philipsa je stvarno na fenomenalnom mjestu (čak sam pogledao i poziciju, evo i pogleda s mojeg mjesta: http://www.gottlieb-daimler-stadion.de/blo_gegentr_unten_en.htm), a važna je činjenica da u svakom slučaju moram otići u Stuttgart jer karta glasi na moje ime, to ne može učiniti nitko drugi osim mene. Ma ne znam, bilo je odlično na utakmici s Brazilom, ali ako se ukaže prilika sigurno ću prodati kartu. Muči me to da bih se mogao razočarati igrom (rezultatom) naših, a ne treba zanemariti niti financijski aspekt, jer ipak se dosta potroši ovim putovanjima tamo i natrag. Ima li kandidata za kupnju karte? Slobodno se javite putem maila, razmotrit ću (samo) vaše izdašne ponude...

Na kraju evo i nekoliko pozdrava: pozdravljamo Juricu Raka koji će zajedno s ostalim hrvatskim navijačima podržavati repku u Stuttgartu, a Jurica pozdravlja Zujinu ekipu i poručuje vam svima da se vidimo na Schloßplatzu u Stuttgartu. Pozdravljamo i ostalu trojicu, maksimalno četvoricu naših vjernih čitatelja koji su nas zamolili da nastavimo s pisanjem...Pozdrav i ekipi iz Blackmerca koja se također oporavlja od sportskog aspekta boravka u Njemačkoj/Češkoj...

Sviđa ti se članak? Podijeli ga!

Pročitaj više

Sportnet Forum

Za komentiranje članaka morate biti prijavljeni kao član Sportnet Kluba. Prijavite se!