Ustani Autobahne

Ekipa se od prošlog izleta u Dojčland poprilično promijenila. Točnije, ostao sam samo ja. Tomi se nije dalo ići do Stuttgarta samo da bi meni pravio društvo pri prodaji karata (ne bi ni ja išao da nisam morao), dok je pijani Joff morao na put s Majom koju spominjem u negativnom kontekstu. Ipak, volontere za cuganje i put u Stuttgart nije bilo preteško pronaći, našli su se tu Miš, Granca i Mrva (poznatiji kao Monstruozo ili pak urednik vodenih sportova Hrvoje Vuković).

Foto: Dario Dodić

Dogovor je pao da ja pokrivam sve troškove ako uspijem prodati karte, a da u slučaju neprikupljanja eura od nekog Australca troškove dijelimo. Momci su pristali, pa smo iz rent-a-cara uzeli novu Golf peticu, dizel naravno. S obzirom da smo bili u prilično dobrom autu i da smo se otputili prema Njemačkoj poznatoj po svojim Autobahnovima, računali smo da će nam sedam sati biti dovoljno od Zagreba do Stuttgarta. I svi se grohotom nasmijaše...

U svojoj umišljenosti otišli smo toliko daleko da smo si dopuštali zaustavljanje na praktički svakoj benzinskoj postaji od Zagreba do Stuttgarta. Nema smisla kupiti puno piva odjednom jer bi se ugrijalo, jednostavnije je stati na svakoj benzinskoj i kupiti jedan sikspek Gut Beser Gesera. Piš-pauze i kupovina piva izmjenjivali su se, a put koji smo prevalili presporo se povećavao. S protekom vremena koji nije u skladu s našim očekivanjima pratio i porast prevaljenog puta sve smo više bili svjesni da ćemo prilično kasno stići u Stuttgart i da baš i nećemo tako lako prodati karte.

Foto: Dario Dodić

Tko bi rekao, bili smo u pravu. Granca je vozio drugi dio puta i k'o za peh izmjenjivali su se velika gužva na autocesti i jaki pljuskovi. Čovjek bi rekao da u Njemačkoj shvaćaju koncept voziš u desnoj traci, lijeva je za pretjecanje, no čovjek bi se prevario. Na mahove se čak brže vozilo u desnoj traci, ali nedovoljno brzo pa nam se put odužio.

Tek oko pola 8 (pola 20) stigli smo blizu Gotlib Dajmler stadiona gdje smo pronašli garažu na jedno deset katova. Pogađate, parkirali smo se pri vrhu. Proces kompliciranja još nije bio gotov jer smo morali pronaći ticket exchange point u kojem sam trebao podići karte pošteno zarađene kupovinom 25 praznih Philips cd-a. Naravno, taj je prostor bio najdalje moguće od onog dijela na kojem smo bili mi, pa smo tek oko 20 sati primili karte u ruke. Oni koji su imali love dotad su već kupili karte, preostali su oni koji su u posljednjoj minuti željeli dobiti jeftine karte od preprodavača.

Foto: Dario Dodić

Nažalost karte nismo uspjeli prodati po nekoj meni prihvatljivoj cijeni. Čekali smo do pet minuta prije početka utakmice, a onda smo žurno otišli na utakmicu. Ne mogu reći da sam bio zadovoljan činjenicom da idem na utakmicu. Znam znam, mnogi bi ubili za taj komad zelenkastog papira, ali ja bih radije tekmu pogledao u Korneru pa počastio ekipu.

Kao što sam i očekivao (izgleda da sam proročki ispunio sva svoja očekivanja, možda sam trebao u kladionici uplatiti točan rezultat 2:2 i da Šimunić dobiva tri žuta kartona) mjesta su bila fantastična, a upravo zato nisam htio ići tamo. Bilo je Hrvata na tom dijelu, ali većinom je bila kulturna ekipa koja je željela sjediti i u miru pogledati utakmicu. Mrva se svim silama trudio da ostane stajati, pa ga je steward (zanimanje, ne ime) upozorio jedno dvadeset puta da sjedne.

Foto: Dario Dodić

Nisam jedan od onih koji voli pljuvati nakon utakmice (ma jesam, ali ne pljujem po repki (ma pljujem, ali ne često)), ali onaj kukavičluk na terenu me potpuno razočarao. Nekim igračima nije mjesto u reprezentaciji, barem dok ne povrate formu (ne, ne ciljam na Niku Kranjčara, iako me i on razočarao). Neću previše riječi potrošiti na to, sve je već rečeno, treba samo napomenuti da smo mi s tribina vidjeli drugi, nedosuđeni golmanski potez Stjepana Milana Tomasa Dudića. Hvala Grahame, nije pomoglo. Naravno, nisu izostale niti šale na račun Australaca koji na gol stavljaju Hrvata i onda se čude kad ovaj primi smiješan gol.

Utakmica je završila, u nevjerici smo gledali Klokane kako se vesele, a mi smo pognutih glava (nizak je strop na stadionu) krenuli naći se s ostatkom ekipe u Korneru. Malo smo prošetali, malo smo U-bahnirali, malo lutali gradom u potrazi za Kornerom, dok nam netko nije rekao da idemo po toj Štrase na kojoj se nalazimo sve do kafića Topas i da tamo skrenemo iza ugla. Poslušali smo savjet Gastić-Hrvata i krenuli put Topasa kad tamo hrpetina kockastih dresova na ulici, čuju se domoljubne pjesme, a u pozadini vidi se sijaset (krasna riječ) interventnih njemačkih policajaca i policajaki (interventni policajac, femininum).

Foto: Dario Dodić

Za razliku od hrvatskih policajaca koji bi u ovoj situaciji pendrečili, ovi opasniji njemački stigli su samo kako bi očistili ulicu od kockica i tako omogućili nesmetan prolaz autima. Više od pedeset intervenaca (ne narkomana nego policajaca, iako ne mogu reći da nema među njima ovisnika) kroz pola sata napravilo je reda, pa su auti više manje nesmetano prolazili dotičnom Štrase.

Okinuo sam par fotki, snimio par filmića i s ostatkom društva krenuo nešto pojesti. Da ne davim s previše detalja, krenuli smo jednom ulicom, onda drugom, onda smo tamo malo stali, onda su nas pozdravljali Australci, onda su nas davili neki stariji Hrvati, onda smo sjeli, onda smo gledali neku zgodnu Australku, onda smo pitali intervence gdje je Burger King, onda nam oni nisu znali reći, onda smo još malo lutali, onda smo našli mekdonalc, onda smo izašli iz mekdonalca jer je bila gužva, onda smo dalje hodali, onda smo otišli do glavnog kolodvora, onda smo tamo našli Burger King, onda smo stali u red, onda su dečki sjeli, onda sam ja naručio četiri double whopper menija, Granca i ja smo pili fantu, Mrva je pio Sprite, a Miš Colu, iako nisam siguran pa je moguće da sam nešto zeznuo, onda smo jeli, onda smo pojeli, onda smo spremili pladnjeve na za to predviđeno mjesto, onda smo izašli iz Burger Kinga, onda smo izašli iz Hautbanhofa, onda smo tražili taxi, ali je Miš htio ući samo u novu E-klasu, onda smo ušli u Taxi i otišli do stadiona gdje nas je na parkingu čekao auto.

Naravno da nismo imali smještaj, išli smo kao pravi navijači-padobranci, a naša Golf petica nudila nam je ogroman prostor za spavanje. Nakon sat vremena namještanja utonuli smo u višeminutni san, a nakon nekog vremena uspjeli smo i pošteno odspavati. Ujutro smo krenuli prema Zagrebu, s ciljem da u Minkenu obavimo neki mini šoping. Naravno da nije sve išlo po planu. Umjesto brzog dolaska u Minken stigli smo u gužvu na Autobahnu, pa smo vrijeme prikratili igrama - igrala se Bela, pa onda "izbaci Grancu iz auta, zaključaj vrata i pusti ga da trči za nama", pa malo nagovorke (Hoćeš igrat sa mnom nagovorke? Neću! A daj pliz!) i nakon četiri sata gužve je nestalo. Šoping smo otkazali, a putovanje prema Zagrebu trajalo je do kasnih večernjih sati, pa je i izlazak u Zagrebu otpao.

Foto: Hrvoje Vuković

Dosta pisanja za ovo Svjetsko prvenstvo. Nadam se da vam se poneka rečenica u ovim našim putopiščićima i svidjela, dobili smo barem tri pozitivne reakcije. Uživajte u ostatku Prvenstva, ja ću ga gledati samo zbog klađenja, moji favoriti su ispali. Uživajte u Bernardovim tekstovima, a ako imate želju nagraditi me javite mi se mailom pa ću vam poslati broj svog tekućeg računa. Odoh uplatit koju kunu na Shelbourne hendikep, valjda me Intertoto neće razočarati...

Ps. - kakav gaf! Pozdravljam Dedu, poznatijeg pod pseudonimom Marin Vuković. Deda je naš multimedijalni urednik (to mu je titula da se bolje osjeća), čovjek koji radi najbolje bannere i sve vezano uz grafiku...Živi-j-o Djedo. Naravno, pozdravljam i Supermana.