Ekskluzivno: Kol'ko Engleza, j..te kol'ko Engleza...

Foto: Bernard Jurišić

Kako je značajan dio Sportnetove redakcije obojan engleskim bojama, posebno Manchester Uniteda (poseban pozdrav našem grafičkom genijalcu Marinu Vukoviću ;-), osjećao sam da mi je kao pravom glavnom uredniku, dužnost otići na barem jednu utakmicu engleske nogometne reprezentacije.

Bolje prilike od odlučujućeg okršaja protiv Šveđana nije moglo biti. Najjača utakmica u skupini, duga tradicija ogleda ovih reprezentacija (u kojima Šveđani nisu poraženi već evo sedam zadnjih utakmica), brojne englesko-švedske poveznice (Eriksson, Ljungberg, tisuće navijača...), nije moglo biti greške.

Foto: Bernard Jurišić

Njemački mediji danima uoči utakmice najavljivali su pravi "desant" Engleza i Šveđana na Köln, posebno ovih prvih. Dan uoči utakmice pojavio se bizaran problem - zračna luka Köln/Bonn nije imala gdje parkirati gotovo stotinu posebnih charter-zrakolova koji su iz Engleske i Švedske trebali dovesti tisuće navijača u Köln.

Iako se najavljivalo da će broj Engleza i Šveđana biti podjednak, nije bilo tako, ni približno. Englezi su na samom stadionu imali prednost, ne tako izraženu, no po gradu je "krstarilo" prema procjenama domaćina još gotovo 40.000 Engleza koji nisu imali ulaznicu za utakmicu.

Foto: Bernard Jurišić

Na kölnskoj "navijačkoj milji" utakmicu je pratilo valjda 80% Engleza, ili barem ljudi u engleskim dresovima. Šveđani su bili ekonomični, većina onih koji su doputovali, imali su i ulaznicu za utakmicu. Što bi trošili novce za šetnju po gradu.

S druge strane, teško je i opisati vrste prijevoznih sredstavama s engleskim obilježjima koja su bila parkirana po cijelom Kölnu. Trgove su zauzeli s neizbježnom pivom u rukama, sve zelene površine vrvjele su engleskim kampistima, šatorima, kamp-kućicama, mini-busevima...

Foto: Bernard Jurišić

I nevjerojatno, ali svi vam se čine isti. Većinom vrlo kratke, gotovo nepostojeće frizure, obvezne tetovaže po rukama, bijeli ili crveni dres i eventualno zastava. Ne znaimaju ih šalovi, koreografije, baklje, stadionski "valovi". Došli su samo zbog dvije stvari. Popiti što je moguće više piva i što glasnije otpjevati nekoliko pjesama iz svog navijačkog repertoara.

Zanimljiva priča je njihov navijački sektor. Deset minuta prije početka utakmice, gotovo čitav stadion je bio popunjen, ali Engleza ni polovica. Dok je kolega s Falklandskih otoka, koji je sjedio pored mene, sumnjičavo vrtio glavom, a Kinez pored njega kinesko-engleskim jezikom pitao "Where is English men?", znao sam u čemu je stvar. Neki od njih zapeli su u detaljnom pretraživanju na ulazu, a ogromna većina išla je "skvasiti grlo" ispod tribine. Čemu žurba, Englezi su uvijek takvi.

Foto: Bernard Jurišić

Ali kad su ušli, kad su probavili kobasice i pobacali plastične čaše s pivom iz ruku, bilo je jasno zašto su navijački uzor svima. Kad je zagrmjela "God save the queen", čovjeku se mora zalediti krv u žilama. Doslovno svaki Englez na stadionu je urlao tekst te valjda najkraće himne na svijetu.

Ta priča s kraljicom mi nikad nije bila jasna. Meni ta bakica više izgleda kao klaun kojeg oblače i uređuju, pa onda ona prošeta par metara, mahne okupljenima, pruži ruku nekom batleru tobože zanimajući se koje škare koristi kad šiša živicu.

Foto: Bernard Jurišić

Totalna folirancija, ta kraljevska obitelj troši tolike gomile novca bez veze, princ lijepu Dianu vara s ružnom Kamilom, kralj je samo figura pored gospođe kraljice, koja valjda ima više šešira nego Eriksson ljubavnica ili Beckham preparata za kosu i tijelo.

No, ako mislite da sam dovoljno hrabar da sve ovo izrecitiram nekom od 60-ak tisuća Engleza što su šetali po gradu ili stadionu, grdno se varate. Njima možeš psovati oca, majku, sestru, brata, ali napudranu kraljicu ne diraj. "Ništa kontra kraljice!"