Drvlje i kamenje sasuto po "vatrenima" nakon čina kojeg je, ma koliko pokušavali i htjeli, teško ne okarakterizirati političkim, ili barem politikantskim, nagrizlo je najsvetiju instituciju hrvatskog sporta u desetljeću naše samostalnosti. "Vatreni" u koje smo se kleli i kojima smo beskrajno vjerovali, bez obzira na svu sumnjičavost i polemiku oko Miroslava Blaževića, donedavnog izbornika i čovjeka koji se pogrešno predstavljao ocem te momčadi, (svojim) potezom pera odjednom su postali "drski milijuneri kojima je odgovarao desetgodišnji režim i koji su protivnici europeizacije Hrvatske".
Ti momci koji su nam toliko radosti donijeli, ljudi koji su ujedinili hrvatski sjever i jug, istok i zapad legendarnog ljeta devedeset i osmog, odjednom su tako lako, tako brzo i nepotrebno, posvađani s onima, ili barem dijelom njih, koji su u njih gledali kao u jedan od rijetkih izlaza u "trodimenzionalnost", u nešto lijepo i teško dostižno, gotovo nestvarno nakon što bi sudac odsvirao zadnju od 90 nogometnih minuta. Nije moguće dio krivice, čak i njezin veliki dio za "novonastalo stanje" ne pripisati tim igračima, koji su morali biti svjesni posljedica potpisivanja i slikavanja, bez obzira za kakvu svrhu, bez obzira s kojim ciljem. Ne želeći ulaziti u privatne motive svakog od igrača koji su se odazvali na potpisivanje, svakako su puno bolju poruku mogli poslati da su odlučili, primjerice, od svojih primanja za igre u nacionalnom dresu - odvajati određeni postotak za one za koje su htjeli svoj glas dignuti potpisivanjem listića na Trgu Bana Jelačića.
Ipak, puno zanimljivije od sipanja drvlja i kamenja na "glavne glumce", bilo je promatrati reakcije sa svih strana, upravo tih galamdžija koji su se, tobože, "dignuli u obranu institucija hrvatske države", grabeći bilo kakvu šansu da si stvore zrno publiciteta. Da svjetlo reflektora privuku makar na ovakav način, kad već ne mogu načinom na koji ga privlače baš ti nogometaši gdje god se pojave. Bilo je smiješno pratiti to natjecanje koje je trajalo nekoliko dana, u kojem je jedina "nagrada" bila - što se dublje zavući pod skute "tovara gospodara". S punim ustima "neminovne potrebe da se politika udalji od sporta", političari, a za njima i novinari koji im vire iz džepova, redali su se jedan za drugim, osuđujući ili pozdravljajući potez reprezentativaca. I uvijek spremni napomenuti, kad bi se kamera, ili mikrofon, za tren okrenuli u njihovom pravcu, kako "to mi i naša stranka već odavno govorimo...".
I dobro, bilo bi to donekle i shvatljivo i probavljivo, jer svi znamo koja se imenica najčešće koristi za opisati politiku, dok u igru nije uskočilo nešto više. Dok se nije počela prelaziti granica dobrog ukusa i dok sa nekoliko strana, iz ustiju i tipkovnica nekih novinara i političarčića sumnjiva morala i motiva, nije počeo udar na stvari koje bi u normalnim okolnostima za svih morale biti - nedodirljive. Zasmetala je nekima desnica na srcu hrvaskih nogometaša, pri intoniranju najsvečanije hrvatske pjesme prije početka utakmice.
I nije problem u tome što je zasmetala, jer je znano da je smetala desetljećima mnogima, koji su za nju slali u Lepoglavu, ili na Goli otok, razorili mnoge poštene hrvaske obitelji, a danas u istom, ili promijenjenom dresu iz prikrajka vrebaju svaku prigodu da se dočepaju batine, kojom će ponovno lupati po glavi svemu onome što miriše na nacionalno, hrvatsko. Problem je u tome što su mnogi koji su u korijenu trebali presjeći sve polemike o ovom činu - počeli puhati u iste diple, optuživati nogometaše za ovo i ono, izvlačeći ruku na srcu iz nacionalnog - u stranački kontekst, s čime ova gesta nema ni najmanje veze. Znaju to i oni koji su započeli kampanju njenog blaćenja, no njihovi motivi prikupljanja političkih poena realizirali su svrhu dizanja halabuke.
Polemizirati o činu potpisivanja peticije znači demokratski dopustiti svakome da iskaže svoje mišljenje, uz uvažavanje ili odbacivanje argumenata. No polemizirati o motivima ruke na srcu pri intoniranju hrvatske himne, ne samo da je bezobrazno, već je i degutantno, čak i uvredljivo za sve koji su krv prolili za našu današnju slobodu. Imali smo sreću što su se baš nogometaši, kao najeksponiraniji sportaši, prvi "sjetili" te geste, želeći pokazati Europi i svijetu zbog čega se Hrvatska želi odvojiti od onih koji joj harače po zemlji. Imali smo sreću da su tu gestu vidjeli svi, od protivnika, punih tribina, TV auditorija, komentatora i novinara, koji su u toj gesti vidjeli ponosan narod i ponosnu momčad koja želi ostaviti srce na travnjaku, zbog onih koje predstavljaju. I tu su gestu svi sa simpatijama primali, nitko izvan Hrvatske u njoj nije vidio nikakvu "prijetnju", ili "političku poruku", koju vide neki hrvatski Einsteini. Dapače...
Baš ta ruka na srcu i ponosan pogled uperen u hrvatsku trobojku, svima su nam, priznali ili ne, zarosili oči u trenucima dok je čitava beogradska "Marakana" zviždala i proglašavala nas Ustašama. U srcu istog onog Beograda iz kojeg je vođena agresija na našu zemlju. Ta nas je ruka na srcu i pjesma na usnama nosila čitavih mjesec dana francuskog ludila, tih minutu - dvije intoniranja taktova Lijepe naše u svakom od nas je budilo svijest i duboko u srcima sjedinjavalo nas je s trenucima dok nismo znali hoćemo li ikad smjeti zavijoriti svoju zastavu iznad svojih glava. Tom rukom na srcu htjeli smo prikazati svijetu svoj ponos, dokazati svoje osjećaje i zahvaliti onima koji su nas najvećom žrtvom, svojim životom, doveli do ostvarenog sna.
Ta ruka na srcu nikad nije prikazivala nekakvu stranačku simboliku, niti političku opciju. Ruka na srcu zapravo ni nije hrvatska "izmišljotina", da bi se mogla pripisati toliko spominjanoj "HDZ-ovoj propagandi". Svatko tko je gledao utakmice meksičke, brazilske, turske, francuske, grčke i još mnogih reprezentacija, zna s koliko pozitivnog naboja igrači doživljavaju intoniranje himne prije početka utakmice. Onaj tko je upoznao irski ili škotski entuzijazam i pristup svakoj utakmici, od igrača do navijača, posvjedočit će da ruka na srcu hrvatskih nogometaša nije nikakav politički čin, niti poruka. Zaboga, zar je ljubav sportaša prema svojoj zemlji igdje u svijetu proglašena nacionalizmom? Ruka na srcu hrvatskih sportaša nije prijetnja nikome, najmanje hrvatskoj demokraciji.
Sportaši, posebno oni vrhunski, navikli su živjeti sa svojom zastavom, svojim nacionalnim motivima i ponosom. Zapravo je i cilj sportaša biti bolji od onog drugog, koji se natječe pod drugom zastavom i drugim grbom. Naši su nogometaši, košarkaši, rukometaši, veslači, skijaši, odbojkaši, plivači, tenisači, boksači i svi ostali, navikli svoj naboj, svoju radost i slavlje podijeliti sa svima nama koji ih pratimo - rukom na srcu. Činom koji nas sve zajedno sjedinjuje u jednu snažnu cjelinu, u tom trenutku nepobjedivu, barem u središtu srca. Umjesto razglabanja o motivima ruke na srcu nogometaša i ostalih hrvatskih sportaša, puno važnije pitanje ostaje u zapećku, kao da ga se ne smije postaviti. Pitanje motiva onih koji su iskoristili trenutak da nakratko ukližu u medijski prostor i proglase ovu gestu stranačkom ili političkom, a naše sportaše optuže za ono za što se u drugim zemljama nagrađuju - za patriotizam.
