Packe

Smisao NK Dinama

Sve je kulminiralo u Udinama. Dinamova tužna europska jesen dotaknula je dno na stadionu Friuli, ne zbog pogrešaka obrane, ne zbog neučinkovitosti napada, već zbog onih koji sebe nazivaju navijačima. Ili uživaju u nadimku "huligani". Veseli tek što se s dna ne može još niže, no bit će potrebno puno više od nekoliko osuđujućih tekstova da bi se iskorijenilo jedno zlo hrvatskog društva...

Huliganizam nije najveći problem naše okoline, ali Sportnet se ne bavi gospodarskim rastom, korupcijom i kriminalom; bavi se sportom. Naša je misija promovirati hrvatski sport, i zato se uobičajeno ne bavimo ni navijačima; ne objavljujemo njihova priopćenja (osim iznimno), ne dajemo prostora njihovim izgredima, ne želimo promovirati incidentno ponašanje niti na njemu zarađivati.

I od tuda prva dilema ovog teksta - pisati o Boysima ili ne? Nažalost, oni koji su sinoć osramotili Dinamo, Zagreb, hrvatski sport, ali i Hrvatsku, dobit će besplatnu reklamu, no bilo bi neodgovorno o njima - ne pisati. Bilo bi suludo njih - ne osuditi. Bilo bi pogubno - odmahnuti glavom. I bilo bi promašeno - fokusirati se na nogomet.

Malo i o nogometu

U Udinama se igrao i nogomet. Nimalo iznenađujuće, stabilni klub Serie A pokazao se kvalitetnijom momčadi od Dinama koji je tako okončao svoj ovosezonski nastup u Europi. To je najjednostavnija moguća ocjena posljednjeg Dinamovog ogleda u skupini D, kojoj nisu potrebne dodatne filozofije.

Protiv Šahtara smo vidjeli koliko inidividualne kvalitete nedostaje Dinamu, protiv Tottenhama koliko mu fali fizičke moći, protiv Udinesea koliko je daleko od taktičke obučenosti. Svaka izgubljena lopta Dinama na polovici mirisala je na veliku opasnost (Dinamo je katastrofe spasio Butina s obranama u prvom dijelu), dok s druge strane Dinamo kroz igru s jednim napadačem nije mogao učiniti ništa. Udinese nije pružio veliku partiju, ali Talijani su pokazali da su Talijani. Pametno su se branili, sa svim igračima, brzo su se transformirali i preko prebrzog Di Natalea otvarali kontre koje su redovito bile opasne. Iz kontinuiranog napada danas malo koja momčad postiže golove (Barcelona, Arsenal...), pa je žalosno da je Dinamova kontra zaista - očajno loša. Puno bolji nisu ni prekidi (s izuzetkom dvoboja protiv NEC-a), pa ne čudi što se Modri muče s golovima.

Di Natale je, istina, bio neuhvatljiv za Drpića, no to je manje Drpićeva pogreška nego 'skautinga' Modrih. Tko god je pogledao neku utakmicu Udinesea, lako je mogao zaključiti da ga Drpić 1 na 1 ne može uloviti. U ozbiljnom klubu za takve se stvari na vrijeme pripreme, Dinamo je, pak, u hodu mijenjao taktičke postavke kako bi se prilagodio Di Nataleu, i to tek nakon što je Mikić došao Vlaku objasniti gdje ih Udinese 'lomi'. To je samo jedan mali primjer koliko je milja Dinamo daleko od taktičke pripremljenosti za ovakve protivnike.

Umjesto po uspjehu u Pragu ili preokretu protiv NEC-a, europsku jesen pamtit ćemo po incidentima navijača u Pragu i Udinama, te teškim porazima u Londonu i protiv Šahtara koji su ogolili slabosti ove momčadi.

Ova kolumna posvećena je navijačima, no nije joj cilj amnestirati od odgovornosti sve ostale odgovorne za lošu atmosferu oko Dinama i činjenicu da Dinamo prosječno dolazi gledati možda 1.000 ljudi. No, o Mamićima, o treneru, o igračima, o stadionu, o medijima, o Štimcu - već smo pisali. Nakon Udina je bilo jedino ispravno osuditi - huligane.

Predsjednik Dinama Mirko Barišić ima apsolutno pravo - ako je Dinamo ishodište ovakvih stvari, najbolje da ga ukinemo. Koji je smisao tog nogometnog kluba?

On danas nikoga ne razveseljava. U Hrvatskoj je milijun, možda dva milijuna navijača Dinama, izvan nje vjerojatno još toliko. I nije me sram napisati navijača, jer možda velik dio njih ne ide na utakmice (trenutno i ogroman dio), ali to su ljudi koji Dinamo - vole. Ne više od majke, žene ili djeteta, ali dovoljno da skoče pred TV kada Dinamo zabije gol, da tuguju kada Dinamo nesretno ispadne, da uz jutarnju kavu pričaju o novom pojačanju ili se svađaju o odgovornosti Mamića za ovaj Dinamo. Danas, Dinamo takve ne veseli, ne (samo) zbog rezultata već i zbog toga što se danas taj navijač može osjećati osramoćeno.

Da, osjeća se tako i zbog raznoraznih neprimjerenih i ponekada sramotnih ispada prvog čovjeka kluba Zdravka Mamića. Osjeća se vjerojatno osramoćeno i zbog nekih nastupa momčadi na terenu. Sigurno i zbog rugla od stadiona. Ali definitivno ga najviše sramote oni koji se nazivaju "pravim navijačima". Oni tu činjenicu neće prihvatiti, ali ona je istinita.

Mamiću stalno kao ponajveću pogrešku spočitavaju srozavanje ugleda Dinama. Stoji. Ali što tom ugledu rade oni? Aerodromski striptiz je za svaku osudu, ali neki Francuz, Englez, Španjolac, i što je najvažnije - djelatnik Uefe - ne zna ili ga nije briga za to, no itekako zna da Dinamo Zagreb ima jednu od najopasnijih navijačkih skupina.

Žao mi je to napisati, jer ima popriličan broj onih kojima je posljednja rečenica bila kompliment. Ali da li je našem glavnom gradu i našoj državi kompliment kada se gradonačelnik Udina moli Bogu "samo da ovi što prije odu"? Je li Nogometnom klubu Dinamo kompliment kada je na posebnoj listi Uefe zbog izgreda navijača, kada se o njemu raspravlja na disciplinskoj komisiji, kada Vrbanović mora povlačiti sve svoje veze i ponižavati se pred ljudima iz Uefe da Dinamo prođe sa što blažom kaznom? Je li navijaču Dinama, onom koji Dinamo zaista voli, kompliment kada njihovi "predstavnici" u Udinama gađaju vlastitog kapetana te nekadašnjeg ljubimca tribina i kada se tomu smije cijela Europa? Ovaj paragraf mogao bi biti dugačak poput Ilijade, jer je primjera kada su "navijači" osramotili klub - bezbroj. I stoga je zaista licemjerno to spočitavati nekom drugom.

Treba istaknuti da problem nisu svi koji su jučer bili u Udinama. Štoviše, broj onih koji su stvarni problem vjerojatno je manji od pola. No, apsolutno je shvatljivo da većina normalnih navijača ne može zaustaviti tu manjinu. Što sada nekom običnom, stvarnom navijaču Dinama treba da ga neki huligan prebije na mrtvo ime? Baklje na teren nije bacalo 1500 ljudi. Ali taj problem ne može rješavati jedna polovica navijača, to nije njihov posao.

Nije posao ni Dinama, jer predsjednik Barišić dobro kaže - mi tu ne možemo ništa učiniti. I to je istina. Dinamo nije taj koji može sprovoditi represivne mjere, koji može i treba donositi i sprovoditi zakone i koji treba rješavati društveni problem huliganizma. Klub je u tom problemu žrtva.

Vrhunska je ironija da se s tribina orilo 'Volim Dinamo' u trenucima dok su baklje letile na teren neposredno nakon upozorenja kako će zbog još jedne baklje utakmica biti prekinuta. To nije ljubav, to je mržnja, jer oni su na taj način radili vrhunsku štetu Dinamu, a ne Zdravku Mamiću, treneru ili igračima. Pljunuli su na Dinamov grb, bacili u blato Dinamov dres. Njima nije interes Dinamo, njima je interes vlastita promocija, oni su postali sami sebi svrha i oni nisu tu zbog Dinama već zbog sebe. Takvima pobjede i porazi ništa ne znače, niti ih imalo zanima nogomet. Neki ne znaju ni tko uopće igra za Dinamo, jer njima je Dinamo samo postao kanal ispucavanja negativne energije.

Dinamo je, stoga, opako nabijen negativnom energijom. Osjeća se to cijele jeseni; iako je Dinamo bilježio solidne rezultate u Europi (nadmašio realna očekivanja), iako je i dalje vodeći u HNL-u usprkos dizanju Hajduka, pratiti Dinamo je otprilike ugodno kao imati čir na želucu. Možemo pričati o lošim igrama, o nedovoljno kvalitetnom igračkom i/ili stručnom kadru, ali činjenica da je usprkos tomu atmosfera oko modrog kluba u javnosti i medijima puno negativnija nego što bi smjela biti s obzirom na rezultate i uopće činjenicu da je to Dinamo kojeg mnogi navodno vole. Pridonijeli su tome svi - Mamić(i), mediji, igrači, treneri, ali i navijači. Kada se već na početku sezone osjetio raskol istoka i sjevera zbog Mirka Hrgovića, prije toga i navijača i igrača zbog iste teme, predosjećaj loše jeseni bio je neminovan. Danas možemo lamentirati o Hrgoviću kao pogrešci dvojice Mamića, ali činjenica je da su svoj obol toj lošoj i truloj atmosferi itekako dali oni najvjerniji.

Cibona nema "najvjernije" poput Dinama, niti ima neku gromoglasnu navijačku podršku s tribina. Ali čelnici Cibone su u tom vaganju između potrebe za vatrenim navijačima i svega lošeg što oni donose procijenili da im BBB ne trebaju. I dobro su procijenili, jer na Cibonu je danas ugodno otići i s klincem i s curom i s frendovima, a da Cibona uz to ima ponajbolji učinak kod kuće u cijeloj Euroligi već godinama.

Pišem to zbog toga što mi se više ne čini tako suludim Uefin ili Fifin pristup prodaji ulaznica. Atmosfere na stadionima možda nisu kao nekada, a činjenica je da je puno ljepše vidjeti 30-ak tisuća raspjevanih hrvatskih navijača u Beču nego 200 huligana u Udinama ili Pragu. Huligane na tribinama nitko ne želi osim njih samih.

Uefa je odlučila reći NE rasizmu, bakljama na terenu, fašizmu. I Uefa će pronaći način da to iskorijeni sa stadiona, kažnjavajući žestoko sve prekršaje. Već tjednima Vrbanović to trubi, da Uefa više ne tolerira baklje na terenu. I zaista, ne tolerira, i na našim je navijačima da se tome prilagode koliko god njihov prvi impuls bio - prkos. Oni nama ne daju bacati baklje, e mi ćemo ih baš bacati. Neš' ti prkosa. U protivnom, baklje će imati priliku bacati jedino na terenima HNL-a, gdje HNS i njegova Udruga nisu ni približno tako ozbiljni i rigorozni u sankcioniranju prekršaja poput Uefe.

Jasno je da sve to odavno prerasta nekakvu sportsku tematiku i ulazi duboko u probleme hrvatskog društva. Zna se tko takve probleme mora riješiti. Ponašanje Boysa u Udinama osudit će svi mediji, osudit će cjelokupna javnost, osudit će i politički vrh. No jedino ovi posljednji imaju i moć da problem krenu rješavati. Lopta je odavno na njihovoj polovici, krajnje je vrijeme da uzvrate udarac...