Gdje je najteže biti prvak?

Vjerujemo da kvalitetna liga sadrži sve navedene fragmente i da isto tako ne voli monopol, prevlast jednoga. U uvjetima monopola pobjednička momčad osvaja visoki postotak bodova, dok ostali klubovi ubiru mrvice te se zadovoljavaju mediokritetskim rezultatima. To je lose-lose situacija budući da nazaduju svi akteri te priče – dugogodišnji prvak nema ravnopravnih suparnika ili ga ima u liku jednog jedinog kluba, dok se ostali klubovi međusobno natječu za Kup UEFA, odnosno za ostanak u ligi.

Stoga, da bismo sa strašću pratili određenu nacionalnu ligu nužno je da nam kompetitori iste ponude intrigu i neizvjesnost do same završnice. U prijevodu, mi želimo više glavnih aktera priče, jak natjecateljski naboj između svih ekipa, zavidnu razinu igre, borbene igrače i gostovanja na kojima se protivničkim igračima "ledi krv u žilama". Pogledajmo zajedno koja to liga barem približno zadovoljava naše apetite.

1. Le Championat

Francuska nogometna liga u posljednjih pet godina ponudila nam je apsolutnu dominaciju i prevlast kluba iz Lyona, Olympiquea. Momčad Olympiquea osvojila je sedam uzastopnih naslova prvaka Francuske, što ukazuje na izuzetno kvalitetan igrački kadar te na dobru logističku i financijsku potporu. Kao prve pratitelje kluba iz Lyona možemo navesti PSG, Lille, Bordeaux i Olympique iz Marseillea. Za naslov prvaka trebalo se u nekoliko navrata i malo više pomučiti, a kao eklatantan primjer navodimo prošlogodišnje izdanje Le Championata, kada je Bordeaux prijetio do pretposljednjeg kola. Unatoč činjenici da su prvaci čak dva puta ostvarili ogromnu bodovnu prednost (15 i 17 bodova prednosti) pred drugoplasiranom momčadi, ova liga pokazala se najkonkurentnijom iz dva razloga – najmanja bodovna razlika između prvog i zadnjeg te relativno nizak postotak bodova koje osvaja prvak.

Dakle, Lyon je kao apsolutni favorit ušao i u ovogodišnje izdanje elitnog francuskog natjecanja, a za obranu naslova potrebno je sljedeće – 80 bodova u izravnom nadmetanju s ostalim predstavnicima, što s obzirom na 38 utakmica znači osvajanje 70 posto od ukupnog broja bodova. S tom računicom pobjeći će "fenjerašu" ravno 50 bodova, dok će spas od ispadanja iz lige biti omogućen osvajanjem 41 boda.

2. Primera division

Već i ptice na grani znaju da su ovdje glavni Real i Barcelona, dok im za vrat pušu momčadi poput Valencije, Atletica iz Madrida, Villarreala i Seville. U sezoni 2003./2004. Valencia je pored ovakvih nogometnih divova uspjela osvojiti naslov prvaka i tako baciti u očaj navijače Barce i Reala. Ovo je liga koju karakterizira napadački nogomet u koji se taktičke zamisli previše ne ubrajaju. Također, iz nekog nepoznatog razloga nije zanimljiva ruskim i inim milijarderima, koji smatraju da samo Premiership može ponuditi najviši nivo nogometne igre. A dobro znamo kako Englezi prolaze na velikim završnicama.

Da biste osigurali naslov u Primeri potrebno je osvojiti minimalno 70 posto od ukupnog broja bodova, što znači da ste postali prvak ukoliko na svom kontu imate 80 bodova. U praksi prvak osvaja puni plijen 24 puta u sezoni te u prosjeku bježi "davljeniku" lige 54 boda. Ukoliko na početku sezone krenete računati koliko vam je bodova potrebno da biste opstali u elitnom razredu, dolazite do brojke od 40 bodova, odnosno 35 posto. S desetak pobjeda i isto toliko neriješenih rezultata na kontu kupili ste si ulaznicu za sudjelovanje i dogodine.

3. Bundesliga

Liga je dosta izjednačena, ali zbog četiri kola manjka nalazi se na trećem mjestu naše interne ljestvice. Također, Nijemci su izuzetno štedljivi po pitanju transfera te jedina momčad koja si može priuštiti nešto zvučnija i skuplja imena jest Bayern. U posljednjih pet godina na tronu su se smjenjivali Bayern, Stuttgart i Werder iz Bremena, što nam s obzirom na financijske mogućnosti, ukazuje na činjenicu da ipak nije sve u novcima, već ima i "nečeg" u radu te upornosti.

Kako bi zasjeli na tron Bundeslige dovoljna su 74 boda (72 posto od ukupnog broja bodova), a posljednjeplasirana momčad u prosjeku sakupi 24 boda. Dakle, razlika od samo 50 bodova ukazuje nam na veliku konkurentnost i manju nejednakost među momčadima u odnosu na ostale lige petice. Da bismo zadržali prvoligaški status nužno je osvojiti 34 posto od ukupnog broja bodova.

4. Serie A

Od malih nogu nećkamo se oko odabira najdražeg nam talijanskog predstavnika iz četverolista velikana – Milan, Roma, Juventus i Inter. Prateći vokali su Lazio, Udinese i Sampdoria. U novije doba zabljesnula je i Fiorentina, dok je nekoć ozbiljan konkurent bila i Parma, koja je doživjela financijski krah. Ove sezone svjedoci smo rapsodije kluba za koji nastupa naš Ivan Jurić, Genoe. I s njom bismo zaokružili gornji dom prvenstvene ljestvice.

I kako se onda u takvoj konkurenciji izboriti za naslov najbolje momčadi, a da ne posežemo za nedozvoljenim sredstvima? Računica je jasna – 85 bodova (75 posto od ukupnog broja bodova) i prvenstvo je "vaše", dok vam je za ostanak u ligi potrebno osvojit 26 posto od ukupnog broja bodova. Situacija pri dnu ove lige uvijek je napeta i prepuna tenzija, a razlika između prve i posljednje momčadi prvenstva iznosi aproksimativno 59 bodova.

5. Premiership

Liga, u kojoj polovicu klubova drže stranci, oduvijek je golicala maštu prosječnog navijača iz dva razloga – dozvoljena "muška" igra te kvalitetan nogomet. Zna se koji klubovi kolo vode i tko će podijeliti najsočniji dio kolača na kraju sezone. U red tih spadaju Manchester United, Chelsea, Arsenal i Liverpool, dok se na korak do četvrte pozicije nalaze Everton, Tottenham (nekoć), Aston Villa (danas), Bolton i Manchester City. Nekoć se tu nalazio i slavni Newcastle, ali već tri godine taj klub spada u donji dom Premiershipa.

U posljednjih pet godina iskristalizirao se podatak da prvak postaje onaj koji sakupi 79 posto od ukupnog broja bodova te koji ubilježi minimalno 27 pobjeda. Iznimka je momčad Arsenala s 26 pobjeda u sezoni 2003./2004. kada su osvojili prvenstvo bez izgubljene utakmice. Dakle, prvak u pravilu postaje ekipa koja prva sakupi 90 bodova. Na dnu je situacija sljedeća – za ostanak u ligi potrebno je minimalno osvojiti 32 posto od ukupnog broja bodova, dok bodovna razlika između prvaka i fenjeraša u prosjeku iznosi velikih 66 bodova. Takvoj razlici u bodovima uvelike je doprinijela i razlika u financijskim mogućnostima klubova. To je klasičan oblik oligopola u kojem postoji manji broj klubova koji si mogu priuštiti sve, dok drugi "grcaju" na dnu ljestvice.

Hrvatska nogometna liga

A gdje smo tu mi? U Hrvatskom nogometu postoje dvije strane – na jednoj su Dinamo i Hajduk, a na drugoj svi ostali. Prije početka sezone zna se da trofej najbolje momčadi prvenstva odlazi ili u Zagreb ili u Split. Jednostavno, svi ostali su drugi i praktički igraju prvenstvo za sebe. Raduje činjenica da se i u "manjim" sredinama kvalitetno radi pa tako pretendentima za naslov često probleme stvaraju klubovi poput Rijeke, Slavena Belupa, Varteksa, Osijeka, Zagreba i Šibenika. Potonji se baziraju na vlastitom kadru, dok se kod glavnih aktera prvenstva igrači iz omladinske škole još uvijek uvode postepeno. Nije to ništa čudno budući da i europski klubovi funkcioniraju na sličan način, ali za to koriste jedan suptilniji i nadasve decentniji pristup.

Hrvatska liga pretrpjela je niz promjena od osnutka te se danas prakticira trokružni sustav natjecanja. U sezoni 2006./2007. razlika između prvaka Dinama i posljednjeplasiranog Kamen Ingrada iznosila je 81 bod, što spada u kategoriju vjerovali ili ne. U toj sezoni Dinamo je osvojio 93 posto od ukupnog broja bodova, što je svojevrstan kuriozitet. Iduće sezone Dinamo bilježi lagani pad te osigurava naslov prvaka s 83 posto osvojenih bodova i prednošću od 67 bodova pred "fenjerašem" Međimurjem. Za ostanak u ligi u prosjeku je potrebno sakupiti 38 bodova.

Ovakvi bodovni zaostaci definitivno nikome ne idu u korist te se mi nikako ne možemo mjeriti s Europom niti s europskim prosjekom. Kao posljedica toga događaju se i rani posrtaji naših klubova u europskim natjecanjima. Kako bi naša liga ojačala nužno je stvoriti preduvjete za to, a oni ponajprije počivaju na izgradnji infrastrukture i okretanju mladim snagama koje "čuče" u omladinskim pogonima. Mi nismo i još dugo vremena nećemo biti dio europske sredine, a kamoli vrha, stoga je nužno da se počnemo ponašati u skladu s vlastitim mogućnostima.