Dojam: Teška, ali najslađa titula

Tko se još sjeća početka sezone, ambicioznih najava, ali i velikih neslaganja s navijačima oko Mirka Hrgovića? Tko se sjeća Domžala, Branka Ivankovića, Spartaka, Vlaka, Šahtara, Udina? Ma tko se uopće sjeća i tog Zadra, od kojeg nije prošlo ni mjesec dana?

Maksimir je opet zapljeskao prvacima, ovoga puta na tituli koja je bila puno teža za osvojiti nego prethodne tri. Na tituli osvojenoj u čudnoj sezoni u kojoj je valjda 80 posto vremena oko Dinama vladala negativna atmosfera. Hoćete zbog navijačkih izgreda, hoćete zbog smjena trenera, hoćete zbog neuspjeha u Europi ili loše igre kod kuće – pravi švedski stol razloga za crnu tintu. S time da je i ta medijska crna tinta često bila neopravdana i neutemeljena.

Dinamo je, međutim, sve to prevladao i tu se mora odati priznanje cijeloj momčadi, na čelu s trenerom koji je donio u Maksimir novu titulu, ali i vodstvu kluba koje je znalo povući prave poteze u drugom dijelu sezone. Od dovođenja Krune Jurčića preko igračkih pojačanja ove zime do “silenzia stampe” Zdravka Mamića koji je umnogome pomogao boljoj atmosferi u i oko kluba.

Nakon poraza u Splitu Dinamo je bio u “knock-downu” iz kojeg su mu rijetki predviđali povratak. Euforija je vladala u Splitu, Hajduk je izgledao bolje i igrački i trenerski i kao klub, mnogi su sugerirali da Dinamo naslov ne može osvojiti ni zbog politike, iako se to pokazalo potpuno promašenim. Čak i kada je Dinamo preuzeo minimalno vodstvo, strahovalo se od završnog gostovanja u Splitu, kod momčadi koja je dva puta nadigrala Modre.

No, u stilu Manchester Uniteda Modri su “uhvatili vatru” u najvažnijem dijelu sezone, dok se Hajduku dogodilo suprotno. Dinamove kvalitetne igre ne traju cijelo proljeće, Dinamo se još u spomenutoj utakmici protiv Zadra itekako mučio, da bi onda superiornom formom polomio Varteks, Rijeku i Šibenik dok je Hajduk zapeo protiv Varaždinaca i Riječana. Dovoljno da prelomi utrku za naslovom prvaka.

Iako su i naslovi osvojeni s 30 bodova prednosti donosili itekakvo zadovoljstvo navijačima Dinama, dojam je da je ovaj slađi od tri prethodna. Zbog te neizvjesnosti, zbog činjenice da je Hajduk bio pravi suparnik, pa sigurno i zbog toga što je Torcida vjerovala u trofej, modri drukeri su s ogromnim guštom proslavili ovu titulu. Dinamovu 11. u samostalnoj Hrvatskoj, kojom je dodatno odmaknuo najvećem rivalu.

U redanju zaslužnih moraju se spomenuti i bivši treneri Ivanković i Vlak jer su i njihovi bodovi utkani u naslov, no teško ćete pronaći nekoga tko neće uprijeti prstom u Krunu Jurčića kao čovjeka koji je preokrenuo Dinamovu sezonu. Kruno je stigao u nezahvalnom trenutku, kada je u Splitu vladala najveća euforija, ali svojim fajterskim stavom zarazio je svlačionicu koja je uskoro počela disati kao jedan.

Možda i presudnu utakmicu Modri su odigrali u Vinkovcima gdje su u rijetko viđenom trileru svladali Cibaliju s 4:3, a da su vrijedni titule pokazali su na gostovanju u Šibeniku koje je na papiru trebalo biti najteže u posljednjoj fazi prvenstva uoči gostovanja na Poljudu.

Osim neizvjesnosti i slatkog naslova, sezona je donijela i brojna nova lica u Dinamu, a navijače će sigurno najviše razveseliti ona Dinamovih klinaca. Upravo su Badelj, Lovren, Tomečak, Barbarić i ostali dečki iz Dinamove škole veliko zadovoljstvo kluba i ogroman razlog za optimizam u budućnosti.

Do kraja sezone preostalo je odraditi ogled sa Zagrebom, i onda u Splitu proslaviti dvostruku krunu – naslov prvaka nije problem, a nakon 3:0 u prvoj utakmici finala Kupa ni Rabuzinovo sunce ne bi smjelo biti upitno. Ipak, Jurčić će morati zadržati pozitivnu tenziju u momčadi, jer svako opuštanje protiv najljućeg rivala moglo bi imati ružne posljedice.

Potom je pred nogometašma odmor, a pred klubom izazov i jedna velika zamka. Naime, impresivan kraj sezone ne bi smio nikoga zavarati, jer u Maksimiru ne stanuje bolja momčad od one s Eduardom, Modrićem i Ćorlukom, pa ni bolja od one koja je od tog trojca ostala na Modriću. A te momčadi nisu uspjele izboriti Ligu prvaka niti prezimiti u Europi, što je iz godine u godinu glavna ambicija Dinama.

Iduće sezone taj put prema Ligi prvaka trebao bi biti lakši, ali nipošto neće biti lagan. Zadržavanje Marija Mandžukića, ali i pojačavanje momčadi na nekim pozicijama prioritet su Modrih bez kojih bi sada stvorena euforija mogla splasnuti već početkom jeseni, kao što se dogodilo proteklih sezona.

Zagrepčane ipak zanima europski Dinamo. 28.000 gledatelja protiv Slavena i 20-ak tisuća protiv Hajduka ipak su situacijske iznimke, Dinamo je čak i u super neizvjesnoj utrci za naslovom teško skupljao 10-ak tisuća gledatelja. Osim europskih uspjeha, Dinamu treba i europski stadion, ali što se tiče toga, ljudi u klubu su nemoćni, potrebna je volja grada i građana. Titule hrvatskih prvaka, čini se, nisu dovoljne da bi se to pomaklo s mrtve točke, Dinamu trebaju Barcelona i Manchester United u Maksimiru.

Hoćemo li konačno i to vidjeti?