Nogomet

Švicarsko "sveto trojstvo"

Bernard Jurišić • četvrtak, 04.06.2009.
Švicarsko "sveto trojstvo"

(Iz Nyona za Sportnet.hr Bernard Jurišić) Ponekad zaista nije ružno biti Vlatko Marković. Sjediti uz obalu Ženevskog jezera zavaljen u neku od udobnih fotelja središnje Uefine zgrade u Nyonu, grickati skupe kanapee i prepustiti nekom drugom da se zamara hrvatskim ligaškim nogometom...

Lako se čovjek navikne na promjenu nabolje, pa se nije teško uklopiti ni u miran i do krajnjeg detalja izorganiziran švicarski način života. Prošlog ljeta sudbina imenom Semih Sentürk nije nam dozvolila da provedemo neko vrijeme istražujući švicarsko "sveto trojstvo" - banke, satove i čokoladu. Ipak, godinu dana kasnije, umjesto u "njemački" Basel, put nas je odveo u "francusku" Ženevu i obližnji Nyon.

UEFA je, naime, pokrenula borbu protiv ilegalnog klađenja uživo koje je posljednjih godina prijevarom odnosilo milijune kladioničkim kućama, a posredno time i samoj Uefi. Teško je i zamisliti koliko se stvari može dogoditi u desetak sekundi, koliko zna kasniti televizijski signal ili internetski odziv s neke Uefine utakmice.

Ilegalni kladioničari iskorištavali su to kašnjenje u protoku informacija za ostvarivanje ogromnih dobitaka. Mreža dojaviljavača i polagača oklada uživo funkcionirala je puno brže od prijenosa informacija između mjesta gdcje se igra utakmica i službene statistike, pa su ilegalni kladioničari imali dovoljno vremena "pogoditi" da će u narednih 30-ak sekunda ili manje na određenoj utakmici biti sviran i pogođen jedanaesterac, dodijeljen žuti karton ili postignut pogodak od strane određenog nogometaša. Vrtjeli su se ogromni novci u ilegalnom biznisu kojeg su oštećeni vlasnici kladionica teško mogli kontrolirati, pa su zajedničkim snagama najveće europske kladioničke kuće izvršile pritisak na Uefu da poduzme nešto.

UEFA je stoga pokrenula akciju suzbijanja ilegalnog klađenja uživo namjeravajući sve utakmice iz svog radijusa prenositi uživo preko svog portala uefa.com. Za taj su opsežan posao angažirali latvijsku tvrtku Marshall Live, koja je organizirala mrežu suradnika diljem Europe. Među njima su i četvorica hrvatskih novinara (jedan od njih je i višepotpisani), što je najbrojnija ekipa među svim zemljama regije u kojima uglavnom postoji samo po jedan izvjestitelj. Hrvatska je grupa zadužena za praćenje hrvatskih klubova, ali i kao logistička pomoć izvjestiteljima iz okolnih zemalja - Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Slovenije i Srbije.

Tek dolaskom u Nyon bilo je potpuno jasno zašto su se Uefini šefovi odlučiti sjedište ovako velike organizacije smjestiti baš ovdje. Mirni, tihi, čak i dosadni gradić veličine Trogira naslonjen na Ženevsko jezero i tek 20-ak kilometara udaljen od ženevske zračne luke, zapravo je idealno mjesto za "bijeg od stvarnosti", pritisaka s bilo koje strane i prometa koji zaglušuje. Vrlo je lako zamisliti "gazde" sa svih strana Europe zavaljene u fotelje s pogledom na jedrilice po Ženevskom jezeru. Ponekad zaista nije ružno biti Vlatko Marković, tek kad vidimo ovakve prizore počinjemo shvaćati zašto mu se baš i ne da "tlačiti" s hrvatskim ligaškim nogometom...

U Nyonu ne postoji riječ "buka", a čak i u središnjoj Uefinoj zgradi nema užurbanosti i strke ni usred radnog dana. Prije biste rekli da se nalazite u nekom velikom muzeju, nego u zgradi koja opslužuje nogometne saveze i organizacije diljem Europe i vrti milijune na dnevnoj bazi. Sličan je ambijent i u obližnoj Ženevi.

Ženeva je jedan od najbogatijih gradova u Europi, ali zapravo ne ostavlja nekakav posebno grandiozan dojam poput Londona, Barcelone ili Rima. U europskim razmjerima to je ipak samo "gradić" od oko 150.000 (bogatih) stanovnika, među kojima bi vjerojatno bilo teško pronaći nekog nezaposlenog. U gradu u kojemu svoja sjedišta imaju brojne organizacije UN-a, financijske institucije i tvrtke koje proizvode (pre)skupe satove, nećete tako lako pronaći beskućnika ili uličnog prosjaka.

Cijene? Užas. Nakon pizze u jednom prilično prosječnom ženevskom restoranu, ruski kolega nastanjen u Pragu, koji je po istom zadatku stigao u Ženevu, iskreno je priznao: "Čovječe, za cijenu ove večere mogao sam se tjedan dana hraniti u sličnom restoranu u Pragu". Nakon toga smo svi zajedno zaključili da bi nam najgora kazna za švercanje u vlaku bila kad bi nas osudili da moramo ovdje živjeti s našim hrvatskim/češkim/ruskim/portugalskim i ostalim "nešvicarskim" plaćama. Nismo se htjeli kockati. Kupili smo kartu...

Sviđa ti se članak? Podijeli ga!

Sadržaj se nastavlja
Za komentiranje članaka morate biti prijavljeni kao član Sportnet Kluba. Prijavite se!