Hoće li ovaj bod biti premalo?

Čak se i Bilić na presici nakon utakmice složio da ulasci Leke i Vukojevića potvrđuju da je stručni stožer od dvije varijante izabrao – pogrešnu. To je, jasno, sada lako znati, no pravo je pitanje da li bi i u drugoj opciji (bez Rakitića, a s Vukojevićem) stvari izgledale drugačije.

Problem, naime, nisu bile dvije ili tri figure, već izgled cijele momčadi. Dugačka sezona iscijedila je sve, najvažnije poluge, Srna, Modrić i Olić bile su bez goriva, a o igri Rakitića i Jurića dovoljno govori da su ostali u svlačionici nakon 45 minuta. Pokušavao je nešto Pranjić, zabio je Petrić, ali protivnik je tražio puno više.

U tome Bilić ima pravo, jer kredit treba dati i Ukrajini. Nakon ovih 90 minuta, posebno vrlo dobrih ukrajinskih prvih sat vremena, treba priznati da u Kijevu nismo gledali pravu Ukrajinu, ovo u Zagrebu bilo je puno bolje. Timoščuk je pokazao zašto će biti pojačanje za Bayern, zajedno s Nazarenkom kontrolirao je sredinu terena, što Hrvatskoj nije uspijevalo. Koliko je Hrvatska bila sigurnija u posjedu lopte u Kijevu, toliko je Ukrajina na Maksimiru uzvratila u tom segmentu.

Ukrajinci zaslužuju i pohvale za reakciju nakon pogotka koji kao da je dao krila njima, a ne Hrvatskoj. 60 minuta Ukrajinci su držali Hrvatsku u šahu, mogli su ”pomirisati” Južnu Afriku, ali u tom tempu nisu izdržali do kraja. Nestali su s terena, Hrvatska se razmahala, i samo su stativa i Pyatov, netko će dodati i sudac Hauge spasili Ukrajinu poraza. Poraza koji bi prema prikazanom u cijeloj utakmici ipak bio nezaslužen.

Bez obzira na ozbiljno izdanje Ukrajine, na kraju se moramo vratiti prezentaciji naših, koja je bila možda i najslabija u Bilićevoj eri ako gledamo važnost utakmice i snagu suparnika. Hrvatska nije u ovim kvalifikacijama na razini iz prethodnih, sada je to već previše neblistavih prezentacija da bi bilo slučajno.

Uz sve pogotke koje je imao do sada u izborničkoj karijeri, Biliću se morao dogoditi i promašaj. Ivan Jurić dobar je, pošten, radišan igrač, ali ne može popuniti rupu nastalu odlaskom Nike Kovača. Jurić je protiv Ukrajine bio tek promatrač, a s obzirom na godine, puno je logičnije priliku dati Vukojeviću koji je u moćnom Dynamu, prvaku ispred sjajnog Šahtara, nezamjenjivi prvotimac, sazrio u trkačkom i taktičkom smislu. "Projekt Jurić" vjerojatno je završen ovim remijem…

Zabrinjava i sezona stagnacije Ivana Rakitića, zabrinjava i vratarsko mjesto jer Runjina statistika između vratnica reprezentacije definitivno nije – reprezentativna. Pitanje je i lucidnosti izbora lipnja kao datuma ovog krucijalnog ogleda, Hrvatska tradicionalno bolje izgleda i igra u prvom dijelu sezone, a ne nakon isteka iste.

Da je lijeva stativa južnog gola bila koji milimetar pomaknuta ulijevo, vjerojatno bismo sve to zaboravili, zanemarili, ignorirali. No, s razlogom smo prije utakmice pisali kako Hrvatska treba pobjedu, s ovim remijem Ukrajina je u boljoj situaciji, ne čudi što je Surkis u svlačionici podijelio po 30.000 eura svakom igraču.

Hrvatsku čekaju dva neugodna gostovanja, posebno ono u Bjelorusiji (iako ni u Kazakhstanu neće biti lako bez bolje igre), u kojima je pobjeda imperativ, a pitanje je da li u svojoj računici imamo realno pravo računati na bodove na Wembleyu. Jednom smo to napravili, ali na klupi je sjedio McClaren, a ne veliki Fabio… Ukrajinci, pak, s moćnim Englezima, koji su praktički osigurali prvo mjesto, igraju doma; nema dvojbe da će Englezi puno motiviraniji biti protiv svojih krvnika, i pred svojim navijačima, nego u Kijevu, iako – daleko od toga da Ukrajinci već sada mogu upisati ta tri boda. Polučimo li identične rezultate protiv Engleza, odlučujuća bi mogla biti gol-razlika, pa treba i to imati na umu u narednim utakmicama.

Nažalost, kako god okrenuli, situacija je daleko od blistave. Hrvatskoj do kraja trebaju sjajne predstave (i prije svega bodovi), veliku šansu propustili smo protiv Ukrajine i sada je put do JAR-a postao još trnovitiji.

Atmosfera, vjerujem, neće biti porušena ni ovim remijem, kao ni Bilićev kredibilitet u javnosti (ne bi ni smio biti), no samopouzdanje momčadi očigledno nije na prijašnjoj razini. Bilić se mora nadati da će se priključiti oni koji nedostaju, pa da ćemo pobjedama u narednim susretima povratiti tu moć bez koje na Wembleyu nemamo šanse. A čini se da ćemo upravo tamo tražiti bodove vrijedne JAR-a, dok će Englezi imati priliku učiniti nama ono što smo učinili njima – istaknuti znak STOP. Nogomet je ponekad pravedan (iz engleske perspektive), ponekad okrutan (iz naše). Nadajmo se da će ”kockasti” pokazati veći karakter nego Englezi u tom ogledu…